ponedjeljak, 24.10.2011.
Legenda o Kneginji Marasi.....Od Marosa do Šušelj grada
Ova priča je nastavak Legende o "Gradu Marosu i
Ljubavi Patricije i Hrvoja"....Post je objavljen
05. 09. 2011.......
Poput blještava mjeseca što isijava srebro s tamnog neba, Kneginja Marasa, pritisnuta sudbinom poput oklopa,
zaogrnuta jutarnjom izmaglicom, nakon bolnih godina provedenih po svratištima, po izbama i sirotinjskim ognjištima,
u potrazi za sinom , sa bolom u srcu i jaukom u duši ponovo osvani na ruševinama ukletog grada
Marosa.
Obavijena blagim mirisima bademova cvijeta, pogleda uronjena u jutarnje sunce što grije orošenu zemlju, s mislima
u prošlosti, u danima sreće, u odrastanju svojeg sina jedinca Princa Hrvoja.
Izmaglica se polako topila, njeno srce je titralo , tuga ju je slomila.....Okružena otrovnim kaktusima, poput teškog
oblaka progonjenog svježim jutarnjim danom.....Donese odluku.....Mora ga pronaći, živog ili mrtvog.....
Uploaded with ImageShack.us
U grozničavoj agoniji, bolom sluđena, ne znajući od kuda krenuti.... i dok se zora pretvarala u jutro, ugleda goluba
u svojem sumanutom letu od pećine Golubnjače, pećine što spaja urušeni grad Maros i naselje Marasovine.
Zadrhtala je, obuzeo ju je panični strah, samo je bolno jauknula.......NE........
U tom času začuje lagani topot konja i ugleda jahača spuštenih ramena, mutnog pogleda, glave u čudmom ritmu,
kao da nekoga traži.....To bijaše Stjepan, vjerni sluga Kneginje Marase.....Nikada nije odustao od potrage za svojom voljenom Kneginjom....Do trena dok je nije ugledao, vukao se poput stidljive lisice u sedlu starog Kinga...
Jedinog preživjelog konja iz Džulijanove ergele....
Odjednom mu srce zaigra u ludom ritmu, od radosti i boli u isto vrijeme, padne na tlo, a sjećanja tako bolna i
tako stvarna, ponovo mu proletješe pred očima, u očaju i radosti klikne.....Kneginjo.....Hvala nebesima....Živi ste....
Kneginja još uvijek lijepa i mlada, ali lica izdužena i blijeda.....U zori što se sporo ulijevala u oblačno nebo....
Izgledala je poput duha u sivilu kamene idile....
Kroz bol su spoznali veličinu svojeg prijateljstva i potrčaše jedno drugom ususret....
Odjednom patnju zamjeni mir, mir što se stopi sa maglovitim mislima.....Stjepan pade ničice pred Kneginjom i još jednom zahvali Bogu što nije dozvolio da njegova voljena Kneginja otplovi u svijet duhova.....
Glasovi su im se utopili u tišinu, odšetaše do urušenog Marosa......Jutro na domak dana, obavio se oko Kneginje
i sluge Stjepana poput svilene opne......Riječi su potekle, Kneginja je slušala i drhtala u nadi da će čuti vijesti o
svojem sinu Hrvoju....Ali takvih vijesti nije bilo i njena duša još dublje potoni u crni ponor boli.......
Golub je ponovo uzletio, sjeo na panj do Kneginjinih nogu, zatreptao svojim bistrim sivim očima i ponovo
odlepršao do pećine.......Kneginja i Stjepan su se pogledali i šutke slijedili misli, što zaroniše u još mračnije mjesto,
u pećinu tišine, obraslu u trnje, vlagu, u jetku melankoličnost......Nada je utihnula i postala prozirna poput kukčeva
krila....
Uploaded with ImageShack.us
Srca ledenog poput rijeke Krke, uđoše u Golubnjaču, a u udaljenom kutu, sklupčano tijelo Kneginjinog sina Hrvoja...
Šaka stisnutih u grčeviti stisak, okamenjen, s pogledom uprtim prema sigama što su kao suze visile sa stropa
pećine......Majčino srce utihne, bol se razli po čitavom biću.....Klone pred mrtvo tijelo voljenog jedinca i u tom trenu
iz Prinčevih ruku ispadne medaljon sa likom Patricije, a iz druge ruke kamena pločica sa uklesanim znakovima,
znanim samo Kneginji.....Stjepan, kao stijena okamenjen.....Sa glasom prepunim nemira, reče Kneginji.....
Pokopajmo ga na Greblju, na vrhu Brine, pod križem gdje počiva Patricija, kći Vlastelina Coganija.....Hrvojeva
jedina i vječna ljubav.....Kneginja Marasa još jednom spozna svu okrutnost Kneza Džulijana Šćepeneka......
Spozna svu nesreću što je zadesila Hrvoja i Patriciju......
Zagrli okamenjeni lik......I u tom trenu, oslobodi svoje misli svih strahova....Izbaci iz sebe zaostale znakove tjeskobe,
prigrli okamenjenog sina i ponese ga na vječno počivalište.....Položi ga pored voljene Patricije....Kao što pisac reče:
"Ljubavi što i danas stoji zapisana u knjizi života, čiji tekst čovjek ne smije promijeniti"
Još jednom ponovi istu misao,položi Medaljon i Pločicu između dva usnula tijela, pogleda sunce, nježno i jetko poput sjevernog povjetarca....Odbaci gorčinu i očaj, osjeti olakšanje, nestade bol, odhrva se tuzi i posljednji puta pogleda u survani grad Maros......
Kaktusi su odjednom procvjetali ljubičastim i žutim cvjetovima....Kneginja ih nježno pomiluje i osjeti kraljevsku rosu prožetu Božanskim darom....
Kaktusi više nikada neće sijati otrov.....
Kneginja sjedne na prstenasto namreškanu stijenu.....Pogleda Zeleno Modru rijeku Krku.....U ruci je držala maramicu, vezenu svojom kosom....
Golub je lepršao svojim prozračnim krilima, spustio se na Kneginjinu ruku
i uzeo maramicu.....Trepnuo Kneginji i odletio prema planini na kojoj se iskrio Grad Šušelj....Kneginja i Stjepan su znali da je to put koji trebaju slijediti.....I krenuše na put svoje sudbine.....
Sunce je već visoko sijalo i toplinom rastjeralo rosu....Kneginja odjevena u crno i zogrnuta ljubičastim ogrtačem....Uzvišena u svojoj otmjenosti i
ljepoti.....U sedlu starog Kinga još jednom blijedo lice okrene prema gradu Marosu i voljenoj rijeci Krki......U laganom kasu krene krševitim putevima prema planini što se svojom ljepotom uzdiže prema Mjesecu.....
Kameni križ, zatre u svojem srcu, u nadi da okolno stanovništvo nikada ne zaboravi tužnu priču i prestrašeni zeleno smeđi pogled mladog Princa Hrvoja i lijepe Patricije.....
I danas pogledi zastaju na križu što je odolio svim nasrtajima zlobnika....
To je staza tišine.....Šutnje.....Na putu prema plodnoj dolini vijugavog riječnog toka.....San i nada su polako bledjeli, ostala je samo bol i tiha nostalgija....Kovitlac misli što vode prema neizvjesnoj budućnosti....
Uploaded with ImageShack.us
Kneginja polako prođe i naselje Marasovine, što u čast njenoj dobroti dobi ime.....Narod je izlazio iz kuća i klicao u zanosu tužnoj Kneginji....Iznosilo se sve najbolje kako bi joj se ukazala čast i zahvala.....U dvorištima su procvijetali Kaktusi koji su svojim ljubičastim cvijetovima nalikovali grimiznoj svili na putu u neki drugi svijet.....
Glasine su se širile brzinom vjetra i poput bijelih ždralova što lete prema suncu dođoše i do Vlastelina Šimuna vladara grada Šušelja....
Šimuna prožme neka blaga toplina, a maramicu što donese golub, nježno, ali odlučno prisloni na srce......Usnama dodirne vlasi Kneginjine kose kojom ju je izvezla....Ne znajući da će baš ta maramica odrediti njegovu i Kneginjinu sudbinu....S neba se lagano spustila noć, vjetar se dizao prema nebu, mjesec je osvjetljavao put Kneginji i Stjepanu.....
Tisuće svijeća je obasjavalo grad Šušelj.....Otmjene sluge su sa strepnjom dočekivale lijepu Kneginju....Ona u ljubičastom odsjaju sa ljekovitim Kaktusom u ljubičastom cvatu, kao dar vladaru Šušelja.....Sa još lagano smetenom dušom.....Sa izgledom nježne čistoće poput zrcala, zakorači u blještavilo grada....
Vlastelin Šimun, sav smeten, zasljepljen otmjenošću Kneginje Marase, odjeven u najotmjenije ruho.....Ispruži ruke i spusti Kneginju na tlo svojeg grada.....Kneginja osjeti nježni drhtaj....Zaroni u duboki pogled Vlastelina
Šimuna....Poput treptaja vrati joj se snaga.....Okupana svjetlošću svijeća....Njena se ljepota stopi sa ljepotom grada Šušelja.....
Vjetar je prebirao radosne note nad gradom, što ga noćne ptice učiniše čudesnim i mističnim u svoj svojoj ljepoti......
Uploaded with ImageShack.us
Kneginja je jutro dočekala u miru i spokoju, nakošene zrake sunca su milovale njeno lice....Iz kule čiji pogled puca prema dolini u koju se smjestio grad Promona, što svojom ljepotom zasjeni sve gradove duž rijeke Krke.....Grad najgušće naseljen u tom dijelu svijeta....Grad na čijim je krovovima mačka skakala od tornja do tornja.....
Kneginja osjeti toplinu oko srca, pogledom obuhvati raskošnu Promonu....
Šimun joj priđe i nježno obgrli oko ramena.....Osjetiše vječni žar.....Znali su, njihova je sudbina zapečećena......
Šušelj je dobio svoju Kneginju.....
Grimizno sunce zasja svom snagom.....Dvije siluete stopljene u jednu....Samoća je napustila njihova srca, drhtali su u čežnji i zanosu poput listova breze, nošenih nježnim povjetarcem.....Kneginja nježno prošapta......Ako rodim kćer zvat će se Promona i biti će vladarica grada što iskri bogarstvom detalja......
Vrijeme je stalo, ruke su im se dodirnule u pokretu.....Šimun je sa ljubavlju odledio Kneginjine zaleđene tokove srca......Slavlje je počelo....
U sobi osvjetljenoj Mjesecom, vladala je nada i isčekivanje.....Šušelj još jednom zasja u punom sjaju.....Šum vjetra uznemiri konje.....Nježni plač razli se poput srebra po kulama grada ......
Rođena je nada.....Rođena je djevojčica, kojoj nadjenuše ime Promona...
Bajkovita svjetlost obasja Šimuna i Marasu....Samo je sadašnjost bila važna.....U žuboru misli prigrliše svoje dijete.....Utonuše u nježna sanjarenja....U ljubav što je veća od života....U ljepotu rasutih slika krševitog krajolika u kojem će odrastati sanjiva Princeza Promona.....
Misli su se pretvorile u snove.....Golub je nježno lamatao svojim krilima, a visoko na nebu sivi Sokol je svojim prodornim krikom nagovjestio mir i duge noći satkane od snova.......
"Nitko nezna što ga čeka, ali budući da se čovjek
ne može sjetiti vlastitog rođenja, niti može zamisliti
vlastitu smrt....Na neki način već je nastala vječnost...
Ljubav u nama živi svoju vječnost....."
Uploaded with ImageShack.us
- 00:15 -
