nedjelja, 31.07.2011.
U Kolovozu
href='http://imageshack.us/photo/my-images/41/dsc00411ot.jpg/'>
Uploaded with ImageShack.us
/Ulje na platnu...Iz kolekcije C.K....Slikar, N. Nikić/
Nošena vjetrom u gluho doba noći,
Na ravnim poljima, uzdiže pogled prema nebu,
Želi uloviti prvi tračak srebra, U Kolovozu.....
Rastuća pukotina dana, noć se otkida od zemlje,
Na cvijetnoj livadi izranja zora,
Usamljena jaše, prema danu što se budi....
Nebo, kao velika plahta, što se viori nad gradom,
Rastrgana, očajem rastanka.....U Kolovozu.....
Na plavoj liniji, rupičasto ništavilo, doseže vrhunac,
Kolovoz nošen vjetrom, blijedo lice, bez svijesti,
Otima se kao ulovljena riba,
tražeći spasonosnu struju,
Bježeći iz ruku svojih uznika.....U Kolovozu.....
Prestrašene oči Sokola.....
Dali će je ikada vidjeti???
Noć se predaje pred ljetnim izlaskom sunca...
Kopni tama na travi pokrivenoj rosom....U Kolovozu...
Kapljice sjedinjene u potoke i razlite u široke valove,
Kao suze pored puta....U Kolovozu.....
Uploaded with ImageShack.us
- 23:30 -
nedjelja, 24.07.2011.
Viđeno mojim okom
Putevima mojih legendi.....
href='http://imageshack.us/photo/my-images/405/dsedicburnum2.jpg/'>
Uploaded with ImageShack.us
Samo kamen pati i pamti.....
Uploaded with ImageShack.us
Samo val, nošen silinom oceana,
Samo pjena, što hlapi u svitanje,
Samo nebo, što dodiruje toplu srpanjsku noć,
Samo sjeta, obavijena žegom spepeljene zemlje.....
Uploaded with ImageShack.us
Kao lijeni, riđi val, kao bljesak što gasne,
Kao slika starija od svijeta,
Kao nebo crveno, poput svijetleće klaonice.......
Uploaded with ImageShack.us
Ti si pjesma izbrazdana vjetrovima s juga,
Mističan zvuk, razbacan pored puta,
Moj tihi mir, s onoga svijeta,
Hladna kiša na licu zemlje,
Zavičaj, što teče mojim krvotokom,
Zarobljen u svijesti i podsvjesti......
Uploaded with ImageShack.us
Samo suho šuštanje lišća, samo miris lavande
na žegi,
Fatamorgana, halucinacijski žig ovog izgubljenog srpnja,
Komadić ugažene zemlje,
Krajobraz, posut ljubičastim žarom....
Uploaded with ImageShack.us
- 12:14 -
srijeda, 13.07.2011.
Ne dipli Stipane, nije od tog vrime.....
Srpanj isijava svu toplinu ispod lazurne cakline neba, toplina titra zrakom koji sa sobom donosi sjaj zraka sunca, što izranjaju sa tisuće kukaca i nestaju u polumraku sjenovitih dvorišta....
Bijaše 04. lipanj, 2011......E - pošta: (Skraćena verzija)
Pozdrav Crnoj Kraljici!!!
Moram reći da je Vaša ruka vođena divnim senzibilitetom duha, smjelosti i mašte, pobudila u meni emociju, koja prožima svaki kutak mojeg bitka. Vjerujem da ste upravo Vi potomak neke mistične ljubavi, samo sjeme neke gorde plemkinje može oslikati likove takvom silinom riječi. Nadam se da će banica Vladislava Lacka potaknuti povjesničare da prekopaju po ruševinama umrlih prominskih gradova, pa nadam se i moje Gradine.
Do tada Vi prošećite Napoleonovim putem i oživite još koju Legendu, a ja ću Vam ispričati jednu Težačku priču...
Vaša Poprikuša.....
./Komentar na post od 28. 05. 2011...."Legenda o Banici Vladislavi Lacki...vladarici gradova Nečvena, Ključa i Knina"/
Od tada prođe mjesec dana , pomislih, još jedno bespotrebno obećanje, još jedan probušen balon u strmini svojeg nestajanja.....Ali ne, vjetar je donio miris zrele pšenice pomješan sa ljepotom divljeg cvijeća...Srpanj je donio Težačku priču, priču koja razbuktava maštu i oživljava davno usnule likove, što se kotrljaju prašnjavim putevima, ucrtanim u vijugu težačkog znoja na prostranoj prominskoj ravnici.....
Uploaded with ImageShack.us
Užega Srpanj, ugrija prominski kamen. Samo cvrčak melodično breca....Pod debelu murvu posidala čeljad, odmarajući zgurena leđa i žuljave ruke....Bogu fala, poželo se žito....Odložile žene srpove, a muškarci prostrli šenicu na guvno.....Čekaju da vrućina mine da upregnu konje, pa zavrte lagano oko stožine....Da se klas odvoji od zrna, da zlatno sime udili kruva.....
Na prag kamene kuće side Pilip, gurne u stranu svoje postole, svevremensku obuću skrojenu ručno, s potplatom od gume i nekoliko kriš, kraš, brokvicom pričvršćenih kožica. Skala vunene bičve , pa tresuć amo, tamo, kroz zube procidi......Ajde čeljadi, eno Viluša zgotovila užinu.
Nad ognjištem visio crni veliki brundzin, obišen na komaštre, a iz njega vrcala kaša.
Anđa druga po redu ćer Pilipa Prcina, koju su porugom prozvali Viluša.....Kosa joj je bila valovita i plava. Često bi je plela u pletenice pa vezala oko glave, a kada bi je rasula ko zlatan slap padala bi do po leđa.
Anđina starija sestra Kaja, udala se lani za Juru, jedinca u ćaće. Kad su Kaju odveli, Pilip je zadovoljno trlja ruke. U toj kući ima svega (računa je Pilip), nije baš marija što je Jure volija popit i šta ga je narod često viđa kako leži negdi kraj drače na putu do Zelića.
Posidala čeljad za siniju, bukara se napunila vinom, pa lagano kruži, od ruke do ruke....Uze bukaru Marta, mlada udovica, koja je ljubila svog čovika kao što panj ljubi njalipšu čevulju. Kad joj ga Bog uze, obuče Marta crnu robu i glavu omota crnim šudarom. Uzalud su oko njene kuće obilazili momci i udovci. Marta je svoja vrata zakračunala, baš onako kako je zakračunala i svoje srce....Podigne bukaru, pa nazdravi domaćinu: "Živija Pilipe, ženija ti sinove i uda ovu svoju krasoticu za najbolje šta se na zemlji rodilo"......Nije mu lako...reče Vrane, nije lako ostat udovac sa četvero nejači....
Dvorila Viluša čeljad i slušala njihove divane sa po uva, čekala samo da misec izađe da svako ode svojoj kući. Kad blago sprati u pritorak, a braća i ćaća zaspu čvrstim i umornim snom, ona će opet do Šiškovke....Tu se znala sastat sa svojim Jošom. Joša je bio učiteljev sin, nekako berekin, ali svakako učen i fin momak.
Pošto je škola bila privilegija muške dice, a i ženske ako je obitelj bila dobrostojeća. Viluša je krišom učila pisat i čitat, kad god bi se mogla iskrast da je ćaća ne vidi....Tako se i rodila ljubav Joše i Viluše....
Nije ona sirota ni znala da je njen otac ima posve drugačije planove za nju.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Prođe lito, pa jesen, dođe zima, zapuva buretina svom svojom silinom, ostade Pilip sam sa svojih troje dice kraj ognjišta. Gorila luč u udubini kamena zida , pušila se vatra sa ognjišta....Samo je nekoliko dasaka sklepanih bez veze, dililo blago od čeljadi....Šta je više duša bilo u prostoru, to je kuća bila toplija....Kamene ploče na stropu nisu bile baš neka zaštita, često bi kroz njih doletila kakva pahulja sniga ili koja kap kiše. Valjalo je dobro protrest slamaricu i nekoliko debelih biljaca bacit priko sebe. Navikli na takav život, niko se nije žalija.....
Side Pilip na tronožac pa povuče Vilušu za ruku, zapovidi joj da side, te joj reče: "Anđo....tija bi ti nešto reć, znaš, ovaj, nemoj da ti glasa čujem, samo sidi i slušaj.....Ti znaš, kada te mate rodila, bija sam kunten sebi sudit, šta me Bog kaznija u mojoj nevolji , šta mi dade drugo žensko dite.....Blagosovi me sa ova dva muškića, a uze sebi nesritnicu.....Tebi je vrime za udaju, već si napunila sedamnajst, momka sam ti naša, nije od oka, ali nećeš ti njega pod pasom nosit. Ali ćaća., zavapi Anđa tužno....Reka sam ti muči!!!".
Stisne Viluša šake, pogleda svoju braću, umre u srcu, umre mladost i radost. Nikada više ne ode do Šiškovke, uzalud Joša čeka....
Prođe i korizmeno vrime, dođoše svati iz Drniša priko Suknovaca, okitili đendineru, kovač Bline nakrivija jaketu na jedno rame, pa sav kopunast razveza barjak. Dade Pilip svoju Anđu kovačevu sinu u selo kraj Drniša. Mladić bio dobar i radišan, ali imao jednu manu od rođenja, bio je malen i zguren, a desnu nogu zavlačio.
Nije pošteno ćaća da meni ovakvu curu daješ, govorio Grgo ocu.....Stari je jarac imao svoju računicu, važno je bilo da svit vidi kako kovač sve može. Kad svatovi dođoše po Anđu , stade Stipan puvat u mišinu.....pa zadipli tugaljivim glasom.....Oj Pilipe, tužni su ti dvori,
suze teku, dok se pisma ori.
Mladoženja Grgo dogega do Stipana potapše ga lagano po ramenu pa reče: "Ne dipli Stipane, nije od tog vrime".
Uploaded with ImageShack.us
Prođe osam godina , potkivali se konji, kovale se kose i motike, dođe neka bolest pa savlada silena kovača, ostade Grgo sam sa Anđom. Radila Anđa muške posle, cili se kraj čudija, kako tako krhka ženica toliko posla može učinit.
Nikada je niko nije čuja da se požalila ili potužila na nesritan život. A Grgo je zna, zna je on dobro da joj on nikada nije mužem bija. Samo je među njima ležala tajna. Za tu njegovu dobrotu, Viluša je vraćala dubokom odanošću.... I zaklela se , dok ih smrt ne rastavi....
Zaularila Viluša konje, pa zapregla đendineru i krenila priko Razvođa u svoje rodno selo....Često je ona odlazila braći i ćaći....pomagala im je čim je više mogla....Kad je došla do sela, zategne uzde pa pogleda u Šiškovku.....
Samo je vitar nosija busen perače i kotrlja je od jednog suhozida do drugog. Borila se protiv misli....Možda je srića samo svirala na mišini....I kad malo puneš, zasvirat će , a niko neće znat kroz koju je bužu izletila...
Odlučila ostat još koji dan kako bi pomogla u vinogradu, dok je iz skašele vadila zadnju kocku cukra, učini joj se da je neko zove, kad se okrene, vidi Martu kako izbezumljeno trči kroz vinograd i viče: Anđo, neki te čovik traži i govori da ti je Grgo pa sa tarace.....O nesritna moja nesritnice....
Nikada nije mislila kako će je tolika tuga obuzet za čovikom za kojeg su je silom udali. Bija je dobar i vridan....Zadnje što je napravija , bila je lipa dičija kolinka....Samo Bog zna šta je mislija dok ju je radija....
Prolazile još neke zime, Anđa-Viluša, kovačila, bila je i muško i žensko. Taman je sila i uzela gargaše da pročešlja koju kudilju vune, kad se prid njezinom kućom nađe čovik....U prvi tren nije ga poznala, puno je vrimena prošlo, kosa mu je već prilično posidila.....Kad je srce izdržalo, kad je shvatila ko isprid nje stoji....Izdržat će i ono što će kasnije doći...
Došlo je kasnije.....Svite moj.....Kovalo se u toj kući.....I ljubilo se u toj kući.....I rodilo se dvoje ženske dičice...
Uzeja Stipan diple, pa veselo zadiplija.......Oj ljubavi, lipo ti je ime,
kud si svoje posijala sime......
Vaša Poprikuša
Dragi čitaoci, napokon sretan kraj na stranicama Vaše Crne Kraljice, takav je SRPANJ....
Uploaded with ImageShack.us
- 23:59 -
srijeda, 06.07.2011.
Antonija Bilić i "Mistično jezero Brljan"
"Mladi Vlastelin Martinušić, odrastao u raskoši i ljepoti.....Još kao dječarac zaljubljen u otmjenu princezu Miljevu....
Jahao je uz rijeku Krku i sanjao dan kada će zajedno sa svojom Princezom gledati odraze svojih tijela u bistrini
ledene rijeke.....U tom sanjarenju, njegov se konj Plamenac posklizne i zajedno sa princem nestanu u jezeru
Brljan........
Mistično jezero Brljan promijeni oblik, od mirnoće se pretvori u pjenu iz koje se noću čuju rzaji Plamenca i
bolni siktaji Zmaja u kojeg se pretvorio mladi Vlastelin Martinušić......"
"Sjajni svatovi krenuše prema gradu Bogočinu.....Najednom se na nebu otvori rascjep....Vjetar je zakovitlao
lišće....Nebo se zamračilo....Stabla su se povijala do drhćuće zemlje.....Grimizni sjaj je potamnio, a ispod
klisure kanjona Krke, doleti krilati Zmaj.....Vlastelin Martinušić, ugrabi zlaćanu Princezu, te je odnese u
jezero Brljan....Ptice su utihnule.....Sunčeve zrake su poput vodopada potonule u dubinu jezera.....Sjajni
svatovi su popadali u svojem tragičnom dostojanstvu.....Samo se miris divljeg cvijeća uzdizao prema
nebesima.......
Bogdan izbezumljen od straha.....Pomračena uma, u jecaju duše.......U boli ne savladive gorčine, pojuri za
svojom Princezom i potone u jezero Brljan......zajedno sa svojim Sokolom...."
Dio Legende o:" Princezi Miljevi iz Ključa i Knezu Bogdanu iz Bogočina ili Vilin grada". Legendu napisala
i objavila na svom blogu Crna Kraljica, dana 13. 06. 2011.
Uploaded with ImageShack.us
Krećući se u prostoru, osluškujući svakodnevne vijesti, strepeći od nađenih tragova, gledajući
u nedostižnu liniju obzora......Liniju koja se spušta do mističnog jezera Brljan.....Jezera u kojeg je, kako reče
ovovremenska NEMAN..... spustila tijelo prelijepe Antonije Bilić.......
Dali je lagao.....???.....Dali zvijer prekriva tragove i tražioce vodi u krivom smjeru.....???
Duša se topi u prostoru......Očajni roditelji, sestre, brat.......Svi dobronamjerni i zabrinuti stanovnici Hrvatske.
NEMAN likuje.......Da i NEMAN ima svoja "Ljudska " prava.....NEMAN ne mora reći od kuda dvije
kapljice krvi, od kuda vlas kose.....Ne mora ići na poligraf......On ništa ne mora, a samo on zna gdje je
nestala mladost??? Dali je utihnulo srce???? Dali je sa tek 17 godina, skončala svoj život???
Mistično jezero Brljan i danas mijenja svoj oblik, baš kao i u Legendi.....Od grimiznog sjaja, pretvara se u sivu kaljužu.....Gdje li je nestala Princeza Miljeva, Knez Bogda, Vlastelin Martinušić, Plamenac, Sokol???
Dali im se pridružila Antonija??? Dali su odšetali u riječni bezdan ledene Krke???
Obitelj bojažljivo čeka.....Ne želeći se pomiriti sa gubitkom voljene kćeri.....Sestre....Djevojčice na početku svojeg životnog puta.....
Dignimo svoj glas.....Mijenjajmo propisana prava ubojica i silovatelja........Stvorimo pokret ljudi koji će štititi
nemoćne i obespravljene u skrivenom mraku....ubojičina hladnog pogleda.....
Duša je tako krhka.....Strah je tako velik.....A čovjek pred ne čovjekom je tako malen.....
Uploaded with ImageShack.us
Sa noći, prestaje potraga....Usred zelenog obzorja.....Ledena Krka jeca.....Mistični Brljan nestaje,
duhovi prošlosti uzdižu svoja bestežinska tijela, prema uzburkanom nebu.....Južina bolno ječi u prostoru
između zelenih i modrih beskraja........
Ubojica u zatvoru Kula, krati svoje dane, smišlja nove zamke, ispunjava vrijeme i ubija dosadu.....Kaže!!! Spustio sam je sa mosta u jezero Brljan....Zamislite, bio je pažljiv, nije je bacio.....spustio ju je.....
I ovdje osjećam miris histerije i smrti.....Strah djevojčice, a iznad isušenog mističnog jezera Brljan, visi vlažno
sivi zrak.....kojeg udišemo i ne želimo povjerovati da je Antonija .....mrtva i ne pokretna.....
Podignimo pogled prema suncu.....Neka nas obujmi životna svjetlost.....Ne dozvolimo da luđaci ovldaju
našim mislima.....Ne dozvolimo da nas prekrije tama i da povjerujemo da je bitka izgubljena.....Antonija nas
možda zatočena čeka u noći.....što se odkida od zemlje.....
Umorne glave tražioca na izmaku dana izgledaju poput pokislih stijena što se u svojoj strmini, spuštaju
prema srcima što škripe u drhtaju bola.....Isušenog i praznog jezera Brljan.....
ŠTO SUTRA...???
Rupičasto ništavilo u pogledu uboice, doseže vrhunac.....Njegova šutnja je duboka.....A majčina tuga utopljena
u kapljice suza, što teku izboranim licem.....Što stvaraju potoke, razlite u široke valove....Pokraj puta koji vodi do srca.....rasparanog i tužnog.....Do srca djeteta, što pluta između sna i jave.....
Kroz odškrinute škure dolazi miris Smilja, kao miris djevičanske ljepote......Što će u nestajanju zablistati, kao
svjetionik u tamnoj noći......
ŠTO SUTRA... ???
Od kuda početi......Od luđaka.....silovatelja.....uboice.....Ili od razuma.... vođenog instinktom.....Odmaknuti se od
praznog jezera i uronuti u ljude......U njihove spoznaje i istine......
On jedan.......Protiv nas svih.....Protiv institucija pravne države......Njegov duh zarobljen u tijelu što se batrga
u nečovječnoj ljigavoj materiji........
Uploaded with ImageShack.us
- 21:35 -
