četvrtak, 30.06.2011.
LIPANJ.....!!!
Uploaded with ImageShack.us
Lipanj leti iznad nas, obasjan toplinom sunca, dani se pretaču u tjedne od radosti proljeća do sjetnog ljetnog početka....
Mjesec u kojem su stvarana bezvremenska prijateljstva,
Mjesec u kojem se rađalo i umiralo,
Mjesec u kojem je proljeće poniralo u ljeto,
Mjesec u kojem je listalo i cvijetalo,
Mjesec u kojem se voljelo i mrzilo,
Mjesec u kojem se isčekivalo........
Dali vam se ponekad učinilo da imate svoj mjesec za sve navedeno i još više???
Dali vam se učinilo da će vas baš ove godine mimoići, taj sumrak, te mračne misli???
Dali ste pomislili, evo sretnog početka, ni Lipanj nije više isti?!
Beskorisne grane mlate svom silinom, bore se sa krajem Lipnja, zatvaraju vrata grijeha i kroče u sparinu u hrpu razasutog žutila, što udara u crte isklesanog lica......
Samo zaostali talasi tjeskobe, progutane ljudskim ždrijelom, pretvaraju se u kotrljajuće zvukove, pritisnute prolaznošću......
Tog Lipnja, rekli su Zbogom....
Otišli su svaki svojim putem....
Nisu se mogli boriti sa razlikama, sa htijenjima...
Naprosto nisu mogli ili nisu znali.....!!!
U Lipnju, nakon godinu dana, Ona je osvanula na naslovnici dnevnih novina,
kao zvijezda koja dočekuje kolege iz 18 sveučilišnih gradova, a On na osmrtnici , u istom danu, u istoj novini, sa različitom boli....
Njegova je utihnula, a njena izranja svakog 30. Lipnja....
Reći će te.....Slučajnost.....Želite je utješiti.....A ne, ništa nije slučajno!!!
Zašto baš tada???
Ona nema sposobnost da poraz preokrene u pobjedu....Ona nije željela pobjedu.....Samo jedan poziv, i sve je utonulo...... potonulo......
Zvukovi su se zavrtili u praznom krugu, i nikada nije spoznala pravu osnovu njihova KRAJA....
Umrla je NADA, više nije bilo popravka, konačno su se otvorile oči i spoznale su uzaludnost napretka, podijeljenog na pola....
Koncentracija i upornost su utihnule......Srce je utihnulo.....Samo Zvijezda umjesto Križa......Samo suza umjesto iskre u pogledu što tone....
Tražili su objašnjenje za različitost u svijetu koji im nije bio naklonjen......
On je rasipao svoju snagu.....Podlegao porocima......Bolesti duše i tijela, bolesti srca......Želio je samo prestati, otići..
Otišao je u danu, koji se nikada ne zaboravlja, ostavio je kaznu u mjesecu Lipnju.....
Tiha poruka koja je promijenila njen pravac.....Sve se promijenilo....Glas, odjeća, izgled, pokreti, geste...
Nastavila je dalje, zaogrnuta crnim velom, nizala je uspijehe, tražila nove ciljeve, tonula u nova razočarenja ....
U Lipnju.....
U životu nije tražila ništa određeno, to je i pronašla....
Od tuda njena tuga!!!.....Od tada njena sjeta!!!....Do kada ???
Pčela nije jedini insekt koji slijeće na ružu, ali je jedini koji sa sobom odnosi med.....
Ona nije pčela, ali nije ni osa.....U životu bez jasno definiranih ciljeva, nema sretnih ni slučajnih okolnosti....
Što je zapravo CILJ....???
Nešto visoko ne dokučivo, illi nešto što možemo dosegnuti!!!
Strijela odapeta iz luka, neće tražiti CILJ, već leti tamo kuda je usmjerena....
Grmljavine su česte, baš u Lipnju, kada je čujemo daleko, nema efekta...
Ali udar Munje, koncentriran i jedinstven, ostavlja nas bez daha.....
I ovog Lipnja, Ona je vjerovala u prijateljstvo, ono se raspršilo kao mjehurić od sapunice
Dali vjerujete u prijateljstvo između muškarca i žene???
Ona je vjerovala!!!
Opet taj Lipanj..... Vraća se iz godine u godinu poput vodenih kapi što neprekidnim kapanjem
probiju prolaz i kroz najtvrđu stijenu......
Čekajući slijedeći Lipanj, kao neobuzdanu buicu, što će uz zaglušujuću buku proteći preko stijene
ne ostavivši nikakav trag....
Ona će do tada nastaviti put u svojoj zlatnoj kočiji, koja je vozi, kroz samo njen svijet....U kojem su oči ispunjene
Iskrom....Ljubavlju....Nadom....
Tužna u dubini, a vesela vani....Lelujajući glavnim i sporednim putevima života.....
Sa zakletvom na usnama.....Da više nitko neće usporiti njen korak ka sreći......
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
- 19:10 -
utorak, 28.06.2011.
ZAŠTO???
Uploaded with ImageShack.us
Bogovi vole bitke......Bogovi vole hrabre......Bogovi vole snažne......Bogovi vole i nas licemjerne i lažne.......Zašto???
Zašto nam služe bitke? Dali nas uče nečemu? Dali nas uče ničemu?
Dali jesmo? Zašto nismo?
Kuda idemo? Gdje li će mo stići?
Dali će mo biti?...Ili će mo ne biti?
Blistavi trenutci uzvišenosti.....Odoše u uspomene, kao sunce na zalasku,
Bez pratnje......Bez sjaja.....Bez smisla.....
Pogled prema nebu titravo nježan.....Pognuta glava....gubi cilj.....Nestaje tuga.....ČEMU.?....Ostaje samo zasljepljenost svjetlošću Slave Božije......
Samo suza u oku, ometa tijek naših misli.....Razočarani što preživjesmo još jedan dan......Izvježbano srce treperi......Zaboravi!!!.....Gledaj ljepotu doline.....Gledaj tamne obrise planine....koja odudara od pozadine plavog neba.....
Zašto mjesec mijenja oblik??? Nebo mi šapće.....da bi trava rasla.!!!!....Dali da vjerujem....ili ne...??? Radije ću uprti pogled u nebo i spoznati njegovu dubinu......U nebu ću potražiti istinu......
U ljubavi si tražio snagu.....Zašto???
U ljubavi sam tražila mir.....Zašto???
Gledam svoj grad.....Kulu Lotrščak.....Upijam zvukove noći.....U njemu tražim taj mir i drugo lice straha.....Zašto???
Obiteljski grb je zakopan duboko pod zemljom....Ispunih božanski plan.....I životinje utihnu kada je opasnost
blizu.....Puni mjesec osvjetljava put....Ocrtava čudne sjene.....Gornji grad je prepun tame ....Samo zvukovi koraka u
tišini kamenih uličica.......
Večeras gledam u nebo.....Sutra ću letjeti nebom.... Visoko iznad oblaka.....Samo zvuk motora.....Tako snažan
Tako dubok....Tako dio moje svakodnevice.....
Oblaci iznad....U duši duboki mir.....Na licu osmijeh......
Samo u visinama....ti si sretna i svoja....
Ispruži ruke.....Dodirni nebo....Osjeti vjetar....
Ljubav ne umire....Umiru samo ljudi i njihove ideje....
Uploaded with ImageShack.us
"Jedna pjesma na dva načina"
Šaljem ti suzu u koraku što odzvanja...
u noći protkanoj olujnom burom....
Šaljem ti riječi, duge i duboke....Što putuju
do tvojeg srca.....
Šaljem ti neodoljivu snagu, što razdire...
sva čula u osjećaju moždanog svraba.....
Šaljem ti silu, kao bitak, što već dugo putuje
tvojim pravcem,
Šaljem ti vještinu, koja otkriva događaje
i ljude....
Šaljem ti licemjerje....Prožeto strahom...
u isčekivanju apsurdnih događaja.....
Šaljem ti čuđenje, što će svaki čas
izroniti iz tame vremena....
Šaljem ti veselje.....Što tone u
sivilo života......
Šaljem ti tajnu....Što će kao pjena...
ishlapiti sa svitanjem......
"SVI MI ISKORIŠTAVAMO JEDNI DRUGE I TO NAZIVAMO LJUBAVLJU,
NEMOGUĆNOST DA SE MEĐUSOBNO ISKORIŠTAVAMO - NAZIVAMO MRŽNJOM" /Vilijams/
Uploaded with ImageShack.us
- 21:20 -
subota, 25.06.2011.
Ostati živ.....
Uploaded with ImageShack.us
Koraci odzvanjaju u noći protkanoj olujnom burom......
Riječi dugo i duboko putuju do njenog srca....
Neodoljiva snaga uranja u sjetni pogled....
Secira stvari....
Razdire sva čula....
Ostati živ.... U osjećaju moždanog svraba.......
Kao sila, kao bitak, koji već dugo plovi njenim pravcem...
Vještina kojom otkriva .....događaje i ljude....
Licemjerje prožeto strahom, u očekivanju....
Apsurdnih događaja.....Što će svaki čas izroniti....
Iz tame vremena...
Ostati živ....
Zlokobni zvuk je odjeknuo u njenom srcu....
Urokljivo oko....Tako ljubomorno i pakosno...
Zle ljude ne možeš izbrisati sa lica ovog svijeta...
Što se vrtoglavo okreće....
Ostati živ....
Polako se budi iz zasljepljujuće zanesenosti...
Vraća se natrag u svoju kadencu....
Čekajući kao riba....Koja nikada neće biti ulovljena...
Život je velika igra....Postigneš malo....Izgubiš puno...
Ostati živ....
Samo osjećaj čežnje.....Na rubovima svijesti....
Sumnja se zaledila u zraku....
Čekajući da potone u dubinu bezdana....
Okrepljujuće veselje, tone u sivilo....
Ona je tajna.....Ona je pjena...
.Ona će ishlapiti sa svitanjem....
Ostati živ.....
Uploaded with ImageShack.us
- 23:30 -
nedjelja, 19.06.2011.
Samo Žena......
"Svi muškarci od žene očekuju isto - žene od svakog muškarca
očekuju nešto posebno". /Bife/
Uploaded with ImageShack.us
Kao svjetionik u beskraju.......Kao ruža kojoj treba sunce......Kao Žena kojoj treba ljubav......Kao Kraljica
svijeta i ropkinja želja, prelazi pogledom preko nebeskog svoda, čekajući treptaj Božanstva i mliječnu
maglu što se uzdiže do njegovog sanjivog pogleda.......
Samo Žena u kutku svojeg pamćenja, sa grijehom kojeg nikada nije počinila, nalik ledeno-modroj vrpci,
što se vijuga kroz polja crvenih makova.......I iščezava sa blještavilom zalazećeg sunca......
I kada ugasne taj crveni sunčev žar.......Ostaje samo Žena, čije najskrovitije misli možete čitati samo iza
zatvorenih očiju.....
Ostaje samo Žena čija ljubav tone u razigrane valove.... U zagrljaj koji nestaje u raspršenim zrncima stjenovitog
brežuljka.......Samo Žena u bistrini svijeta, nalik svjetlucavoj paučini......
"SLABOSTI, ime ti je Žena"..../Šekspir/
"SUPROTNOSTI, ime ti je Čovjek"...../Šekspir/
Samo Žena......Zaogrnuta svojim stihovima......Uronjena u svoje bitke.....Vladarica riječi, ispisanih
slovima Srca.....Ponosa i Iskonskog straha......
Uploaded with ImageShack.us
Šibana vjetrom, nestajem u tami,
Tjerana boli, ti me nećeš naći,
U životu mojem, tek se iskra stvori,
I spremna nestati, kao sunce zaći.......
Pritajeni grč, tek kao slutnja,
I dalek zov, vlastite nade,
Baca me u čežnju, novom horizontu,
Pasivna bijah, a s voljom ga dade.......
Život je kratak, budućnost bez nade,
Drhtava mi ruka, neću komentare,
U zahuktalom stroju, moje bujne mašte,
Zar Pjegav maslačak, ne vrijedi ni pare???......
Poput sna i čežnje, sjeda mi na kapke,
Velika mučnina, utrobu prožima,
Upitnik života, pred nama stoji,
I sjaj brežuljka, lik djetinjstva ima......
Sa voljom bih nestala iz ovog svijeta,
U meni se javi osjećaj stranca,
I dodirnut bih htjela, točku postojanja,
I nestati negdje, s onu stranu klanca......
Bespomoćna stojim, udišući trulež,
Praštanje se rodi, saučešće neću,
U glasu mojem, tuga zadrhta,
Lažno osjećanje ne donosi sreću......
Uploaded with ImageShack.us
- 22:20 -
ponedjeljak, 13.06.2011.
Legenda o princezi Miljevi iz Ključa i Knezu Bogdanu iz Bogočina ili Vilin grada
href='http://imageshack.us/photo/my-images/830/990f735b2dd37e42ff44191.jpg/'>
Uploaded with ImageShack.us
Teške nevolje zavladaše ljepotom kršne Zagore, u utvrdi Ključ na desnoj strani padine rijeke Čikole, kao orlovo gnijezdo, neosvojiva u svoj svojoj ljepoti, blistala je otmjena utvrda na ponos njenih gospodara, a na zavist okolnog plemstva.....
Njena vladarica otmjena Banica Čika, užurbano je koračala širokim hodnicima utvrde.....pomalo sjetna, jer u toj ljepoti nije prisutan njen suprug Ban Domagoj.....
Primamljivi mirisi cmilja lepršali su zrakom i donosili svježinu u koju je utonula banska ljepota, a zrake sunca su se odbijale od vapnenske litice......Sluge su smeteno jurile posvuda naokolo.......Mjesečina je rasprostirala svoje srebro na dvorac i blistavo polje prepuno plodova i svjetlosti za nastupajuću raskoš.....U toj ljepoti, u tom vječnom nemiru, u kojem je sunce zlatom sijalo i prelijevalo se preko kose prelijepe mlade princeze Miljeve.
O njenoj ljepoti se pričalo i pisalo, njenu naklonost htjedoše zadobiti mnogi plemići i vlastelini, ali ona u u svoj svojoj raskoši i ljepoti, već je svoje srce obećala Knezu Bogdanu, sinu gospodara obližnjeg naselja Bogatića, plemenitog Kneza Bogoja.......
Toplo podnevno sunce se spustilo na grad Ključ......Banica i njezine prijateljice, plemenite gospodarice sa okolnih imanja, slagale su darove i pratile pripremu raskošne gozbe za udaju svoje jedinice , Princeze Miljeve.....
U dvorcu se osjećala neka tiha strepnja, podovi su škripali i pucketali pod nogama užurbanih slugu...... Sjene smreka u daljini su izgledale kao patuljasti ratnici, spremni zaskočiti svakoga tko se nađe na putu, crvenilu sunčevih zraka.....
Bogatstvo i raskoš se uzdizalo i pretapalo u lagane valove okolnih oranica, Princeza Miljeva je drhtala u čežnji za voljenim Knezom Bogdanom.....Zaogrnuta nekom tihom tlapnjom..... Sa rumenih usana ispustila je uzdah, kao da je slutila svu bol koja će se spustiti na nju i njene prelijepe dvore.......
Između gustih trepavica, nazirala se modrina njena pogleda,iskra njenog zanosa, čežnja i nježna slabost, okrunjena ljepotom koja se stapala sa povjetarcem, koji je donosio sve mirise s obližnjeg mora i drage joj rijeke Čikole....
U toj ljepoti, u toj sedefasto-grimiznoj raskoši, na tom licu romantičnih misli i molitve, razlila se blaga toplina i isčekivanje......
Uploaded with ImageShack.us
/Grad Bogočin....promina.blog.hr/
Dok je Princeza Miljeva bila djevojčica, njezin otac, Ban Domagoj u naletu tuđinskih vojski, obeća svoju jedinicu za sina susjednog imanja Vlastelina Martinušića.
Dogovor je učvrstio dvije obitelji u nakani da se zajedničkim snagama odupru tuđinskoj vojsci, da ujedine svoja bogatstva , svoje utvrde, a vojske spoje u snagu koja će stoljećima vladati tim sunčanim kršem......Nisu ni slutili da će njihov savez kratko trajati i uzrokovati sve nevolje, koje su pratile te dvije obitelji.
Ban Domagoj pogine u borbi , u nasrtaju neprijateljskih hordi.....Mladi Vlastelin Martinušić, odrastao u raskoši i ljepoti.....još kao dječarac zaljubljen u otmjenu Princezu Miljevu.......Jahao je uz rijeku Krku i sanjao dan kada će zajedno sa svojom Princezom gledati odraze svojih tijela u bistrini ledene rijeke.... U tom sanjarenju njegov se konj Plamenac posklizne i zajedno sa Princem nestanu u jezeru Brljan....Tuga se obavila oko obitelji Martinušić.....Savez dviju obitelji nestade kao oblačak na vedrom nebu, a Princeza svoje srce obeća Knezu Bogdanu....
Mistično jezero Brljan promijeni svoj oblik, od mirnoće se pretvori u pjenu iz koje se noću čuju rzaji Plamenca i bolni siktaji Zmaja u kojeg se pretvorio mladi Vlastelin Martinušić.....
Princeza Miljeva nije patila za Vlastelinom Martinušićem, sa odrastanjem je bila sve sigurnija da to nije put kojim treba kročiti njezino srce.....Ljubav ju je dočekala u svoj svojoj silini.....Poput najjačeg vjetra, poput bure što kotrlja sve pred sobom.....Bogdan je bio njezin izbor i njezina sudbina....
Utvrda Ključ je isijavala puni sjaj.....Silina svijeta se okupila da isprati prelijepu Princezu, došlo je cjelokupno plemstvo.......Sedam Banova i dvanaest Župana, praćeni sjajnom pratnjom.....
Dan je bio topao...posvuda se osjećao miris bilja i zujanje kukaca.....Sjajni svatovi u sedam boja....crna...crvena...žuta...zelena...ljubičasta...bijela ...i...plava.....Princezina kosa spletena zlatnim špangama i cvijetnim vijencem, sezala je gotovo do poda.......Isijavala je svu punoću sunca, čije su zrake nježno milovale neponovljivu ljepotu......
Mladoženja, Knez Bogdan, kao znak svoje bezgranične ljubavi, na bogato urešenom konju.....sa još bogatijom pratnjom .....koja se vijugala poput rijeke, na ruci je nosio sivog Sokola, kojeg je namjenio svojoj dragoj......
Uploaded with ImageShack.us
Sjajni svatovi krenuše prema gradu Bogočinu.....Najednom se na nebu otvori rascjep...... vjetar je zakovitlao lišće....
nebo se zamračilo....stabla su se povijala do drhteće zemlje....grimizni sjaj je potamnio, a ispod klisura kanjona rijeke Krke, doleti krilati Zmaj....Vlastelin Martinušić, ugrabi zlaćanu Princezu, te je odnese u jezero Brljan....
Ptice su utihnule.....Sunčeve zrake su poput vodopada potonule u dubinu jezera....Sjajni svatovi su popadali u svojem tragičnom dostojanstvu......Samo se miris divljeg cvijeća uzdizao prema nebesima.....
Bogdan izbezumljen od straha.....pomračena uma....u jecaju duše....u boli ne savladive gorčine, pojuri za svojom princezom i potoni u jezero zajedno sa svojim Sokolom.....
Otac Bogdanov, plemeniti Knez Bogoje, uronjen u tamu, mišljaše da je oslijepio, u srcu iskopa duboki grob u koji pokopa sina jedinca i njegovu princezu....
Svatovi se pretvoriše u sivo kamenje, u litice što strše nad Čikolom i Krkom, a jezero brljan se i danas čudnim sjajem ljeska i pjeni.....ispuštajući noćne vriskove nesretnih ljubavnika....
Grad Bogočin potoni u mračnu potištenost, mjesečina je padala po sablasnim kulama....Ljepota grada utoni u sklopljene ruke, putnika namjernika, koji moliše za spas duša, a tmasti oblaci odjuriše do jezera Brljan i strmoglaviše se svom svojom silinom .....Knez Bogoje u svojem očaju.....U zbrci svojih misli......U prestravljenom pogledu.....U prevelikom očaju......Ne videći tračka nade.....U bol uronjen......Pozva svoje vijerne podanike i naloži im da se sva bogatstva njegova razdijele hrvatskim Banovima i okolnoj sirotinji.......Da ga se spominje po dobroti.....Te da u tom zanosu mole za spas duše njegova jedinca.....
Ostatkom novca dade sagraditi samostan Aranđelovac, koji i danas sija mističnim sjajem nasuprot gradu Bogočinu, a molitva redovnika za Kneza Bogdana, princezu Miljevu i nesretnog Vlastelina Martinušića, odjekuje među stijenama .....kao krik noćnih ptica, prestravljenih dušama mističnih valova , što zapljuskuju tvrde stijene u razvalinama tuge i očaja......Obzida Čučevo i Nečven.....dva grada što se gledaju preko grimizne rijeke Krke.....
U kule što do neba sežu, uzida dvije sestre, koje danju i noću nariču za Bogdanom jedincem.....Sagradi mostove na Roškom slapu i brljanu.....gdje putnici suzom plaćaju carinu za njegova Bogdana.....
Knez ostari preko noći....izgubi mir....kao istrunuli panj viri iz svoje velikaške odore......u dubokoj boli...u oblaku podivljalog vjetra, vrijeme je stalo......Rukama starca je kopao po svojim mislima , kao po gnojnom čiru.....osjetio nedvojben miris smrti i dade spaliti raskošni grad Bogočin.....A sam se otisne u nepoznatom pravcu....bez traga....bez glasa....
U svitanju zore....pognuta sjena promiče kroz vrbino šiblje uz vijugavu rijeku Krku.....to Knez Bogoje traži mir svojoj napaćenoj duši.....nestajući u bezbojnoj izmaglici, noseći svoj teret duše i tijela.....
Banica Čika sagradi Kulu prema gradu Ključu u kojoj noću bljeska čudni sjaj svijeća za spokoj duša Miljeve i Bogdana....
Od prelijepog grada Bogočina samo su ostale spaljene kule, koje strše prema nebu, kao baklja....kao bljesak djevičanske bjeline.....U gluho doba noći čuju se vilinski koraci i šuštanje crnog baršuna, pa narod grad prozva i Vilin gradom.....
Pregolema tuga zavlada nesretnim gradovima na uzburkanoj rijeci, ostade samo majka Zemlja i otac Nebo....Ostadoše prestravljene modre oči, princeze Miljeve po kojoj područje oko grada Ključa dobi ime Miljevci....
Grad obasjan mjesečevom svjetlošću izgleda poput blijede kosti, a njegov obris na kamenju nalik je teškom teretu koji se povija pod križem vremena.....Izbezumljeni svatovi noću lutaju po okolnim poljima .....tonu u travu prekrivenu mirisom divljeg cvijeća čežnje i utrnule nade....
Vilin grad isčupan iz korijena i bačen u orbitu nemilosrdnih godina.....strši prema nebu kao sunce koje je prestalo sjati......A svijetla zore nježnim sjajem miluju sablasne kule.....U tom kraju se i danas rađaju i odrastaju najzgodniji mladići , koji svojom ljepotom podsjećaju na božanska bića u bajkovitom svijetu .....rasutih slika.....Bića koja rastu pod teretom Vilin grada ......koji šapće svoje tajne....koji kuje svoje zavjere....koji zlatnim sjajem sija raskoš namjenjen Bogdanu i Miljevi.....gradom koji se ljeska kao vatra nošena vjetrom......
Gradom koji dočekuje noćne konjanike, što jašu ....smiju se....i plešu u šarenicama prekrasnih Bogočinskih momaka.......
Bura i danas puše preko smeđih oranica......grli prekrasne maslinike.....dodiruje lelujave vinograde......A olovno nebo , kao oklop pritišće bedeme umrlog grada......koji stenje pod teretom tuge ......Obasjan mutno crvenim zalaskom sunca.....
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
- 01:15 -
utorak, 07.06.2011.
Kada te tuga dotakne.....
Uploaded with ImageShack.us
Kada te tuga dotakne....
Sunce putuje nebom, planina se uzdiže nad obzorjem,
Zaslijepljena svjetlošću, sagiba glavu,
U rukama Crna ruža.....simbol ili znak, tragedija ili neminovnost???
Kada te tuga dotakne....
Vječnost otvara prolaz, zamahuje nevidljivim krilima,
A duše smrtnika neznaju razlučiti,
Što je prolazno, od onog što je konačno....
Kada te tuga dotakne...
U sobi srca, pokušava pronaći ključ i dokučiti,
Gdje je nestala istina???...Dali traži svoju izgubljenu polovicu?
Ili luta, izmaglicom krša,
Tražeći sjaj, ledenih kristala u rosi izgubljenog jutra???
Kada te tuga dotakne....
Srdžba razdire biće, izobličuje um, iskrivljuje stvarnost,
ubija dostojanstvo.....
A prolazna ludost, stvara nemir, kao da želi povjerovati,
Da će trajati zauvijek.....
Kada te tuga dotakne....
Iz modrih nebesa, spušta se mokrina, kao kiša,
Kao ravnodušnost, koja će stvoriti razvaline,
Na licu, vlažnom od suznih kapi,
Razlivenih u potok sjećanja......
Kada te tuga dotakne...
Rasčupana i mokra, zanesena i smetena,
U potrazi za izgubljenim kamenom, prošlih vremena,
Iz kojeg će niknuti, nova legenda,
Savladiva i ljupka u svoj svojoj ne savladivosti....
U toj buktinji žive vatre, u tom moralnom tkanju,
U tom crnom sjaju, što svjetluca..
Zamršenom nježnošću, razlomljenom na komadiće,
Čudesne slagalice.....
Kada te tuga dotakne....
U svojim nakanama, u baštini svojih predaka,
U kulama svojih sjećanja, u rijeci blistavih nadanja,
U mnoštvu lica istog Boga, u svijesti vlastite stepnje,
Stvorio se ocean, o kojem je sanjala, a nije ga poznavala....
U srdžbi i gorčini, pogođenoj žicom taštine,
U zamoru misao utihne,
U suhom stropotu blatnjave staze,
Bezlična masa utone, u sićušnu točkicu,
Na proplanku vječnosti......
Kada te tuga dotakne....
U svojem savršenstvu,
U srcu, koje piše ne savršene note,
Titraj zore, navješćuje bitku sklada,
U neskladu panike....koja ocrtava lice nove stvarnosti....
Uploaded with ImageShack.us
- 22:40 -
