ponedjeljak, 13.06.2011.
Legenda o princezi Miljevi iz Ključa i Knezu Bogdanu iz Bogočina ili Vilin grada
href='http://imageshack.us/photo/my-images/830/990f735b2dd37e42ff44191.jpg/'>
Uploaded with ImageShack.us
Teške nevolje zavladaše ljepotom kršne Zagore, u utvrdi Ključ na desnoj strani padine rijeke Čikole, kao orlovo gnijezdo, neosvojiva u svoj svojoj ljepoti, blistala je otmjena utvrda na ponos njenih gospodara, a na zavist okolnog plemstva.....
Njena vladarica otmjena Banica Čika, užurbano je koračala širokim hodnicima utvrde.....pomalo sjetna, jer u toj ljepoti nije prisutan njen suprug Ban Domagoj.....
Primamljivi mirisi cmilja lepršali su zrakom i donosili svježinu u koju je utonula banska ljepota, a zrake sunca su se odbijale od vapnenske litice......Sluge su smeteno jurile posvuda naokolo.......Mjesečina je rasprostirala svoje srebro na dvorac i blistavo polje prepuno plodova i svjetlosti za nastupajuću raskoš.....U toj ljepoti, u tom vječnom nemiru, u kojem je sunce zlatom sijalo i prelijevalo se preko kose prelijepe mlade princeze Miljeve.
O njenoj ljepoti se pričalo i pisalo, njenu naklonost htjedoše zadobiti mnogi plemići i vlastelini, ali ona u u svoj svojoj raskoši i ljepoti, već je svoje srce obećala Knezu Bogdanu, sinu gospodara obližnjeg naselja Bogatića, plemenitog Kneza Bogoja.......
Toplo podnevno sunce se spustilo na grad Ključ......Banica i njezine prijateljice, plemenite gospodarice sa okolnih imanja, slagale su darove i pratile pripremu raskošne gozbe za udaju svoje jedinice , Princeze Miljeve.....
U dvorcu se osjećala neka tiha strepnja, podovi su škripali i pucketali pod nogama užurbanih slugu...... Sjene smreka u daljini su izgledale kao patuljasti ratnici, spremni zaskočiti svakoga tko se nađe na putu, crvenilu sunčevih zraka.....
Bogatstvo i raskoš se uzdizalo i pretapalo u lagane valove okolnih oranica, Princeza Miljeva je drhtala u čežnji za voljenim Knezom Bogdanom.....Zaogrnuta nekom tihom tlapnjom..... Sa rumenih usana ispustila je uzdah, kao da je slutila svu bol koja će se spustiti na nju i njene prelijepe dvore.......
Između gustih trepavica, nazirala se modrina njena pogleda,iskra njenog zanosa, čežnja i nježna slabost, okrunjena ljepotom koja se stapala sa povjetarcem, koji je donosio sve mirise s obližnjeg mora i drage joj rijeke Čikole....
U toj ljepoti, u toj sedefasto-grimiznoj raskoši, na tom licu romantičnih misli i molitve, razlila se blaga toplina i isčekivanje......
Uploaded with ImageShack.us
/Grad Bogočin....promina.blog.hr/
Dok je Princeza Miljeva bila djevojčica, njezin otac, Ban Domagoj u naletu tuđinskih vojski, obeća svoju jedinicu za sina susjednog imanja Vlastelina Martinušića.
Dogovor je učvrstio dvije obitelji u nakani da se zajedničkim snagama odupru tuđinskoj vojsci, da ujedine svoja bogatstva , svoje utvrde, a vojske spoje u snagu koja će stoljećima vladati tim sunčanim kršem......Nisu ni slutili da će njihov savez kratko trajati i uzrokovati sve nevolje, koje su pratile te dvije obitelji.
Ban Domagoj pogine u borbi , u nasrtaju neprijateljskih hordi.....Mladi Vlastelin Martinušić, odrastao u raskoši i ljepoti.....još kao dječarac zaljubljen u otmjenu Princezu Miljevu.......Jahao je uz rijeku Krku i sanjao dan kada će zajedno sa svojom Princezom gledati odraze svojih tijela u bistrini ledene rijeke.... U tom sanjarenju njegov se konj Plamenac posklizne i zajedno sa Princem nestanu u jezeru Brljan....Tuga se obavila oko obitelji Martinušić.....Savez dviju obitelji nestade kao oblačak na vedrom nebu, a Princeza svoje srce obeća Knezu Bogdanu....
Mistično jezero Brljan promijeni svoj oblik, od mirnoće se pretvori u pjenu iz koje se noću čuju rzaji Plamenca i bolni siktaji Zmaja u kojeg se pretvorio mladi Vlastelin Martinušić.....
Princeza Miljeva nije patila za Vlastelinom Martinušićem, sa odrastanjem je bila sve sigurnija da to nije put kojim treba kročiti njezino srce.....Ljubav ju je dočekala u svoj svojoj silini.....Poput najjačeg vjetra, poput bure što kotrlja sve pred sobom.....Bogdan je bio njezin izbor i njezina sudbina....
Utvrda Ključ je isijavala puni sjaj.....Silina svijeta se okupila da isprati prelijepu Princezu, došlo je cjelokupno plemstvo.......Sedam Banova i dvanaest Župana, praćeni sjajnom pratnjom.....
Dan je bio topao...posvuda se osjećao miris bilja i zujanje kukaca.....Sjajni svatovi u sedam boja....crna...crvena...žuta...zelena...ljubičasta...bijela ...i...plava.....Princezina kosa spletena zlatnim špangama i cvijetnim vijencem, sezala je gotovo do poda.......Isijavala je svu punoću sunca, čije su zrake nježno milovale neponovljivu ljepotu......
Mladoženja, Knez Bogdan, kao znak svoje bezgranične ljubavi, na bogato urešenom konju.....sa još bogatijom pratnjom .....koja se vijugala poput rijeke, na ruci je nosio sivog Sokola, kojeg je namjenio svojoj dragoj......
Uploaded with ImageShack.us
Sjajni svatovi krenuše prema gradu Bogočinu.....Najednom se na nebu otvori rascjep...... vjetar je zakovitlao lišće....
nebo se zamračilo....stabla su se povijala do drhteće zemlje....grimizni sjaj je potamnio, a ispod klisura kanjona rijeke Krke, doleti krilati Zmaj....Vlastelin Martinušić, ugrabi zlaćanu Princezu, te je odnese u jezero Brljan....
Ptice su utihnule.....Sunčeve zrake su poput vodopada potonule u dubinu jezera....Sjajni svatovi su popadali u svojem tragičnom dostojanstvu......Samo se miris divljeg cvijeća uzdizao prema nebesima.....
Bogdan izbezumljen od straha.....pomračena uma....u jecaju duše....u boli ne savladive gorčine, pojuri za svojom princezom i potoni u jezero zajedno sa svojim Sokolom.....
Otac Bogdanov, plemeniti Knez Bogoje, uronjen u tamu, mišljaše da je oslijepio, u srcu iskopa duboki grob u koji pokopa sina jedinca i njegovu princezu....
Svatovi se pretvoriše u sivo kamenje, u litice što strše nad Čikolom i Krkom, a jezero brljan se i danas čudnim sjajem ljeska i pjeni.....ispuštajući noćne vriskove nesretnih ljubavnika....
Grad Bogočin potoni u mračnu potištenost, mjesečina je padala po sablasnim kulama....Ljepota grada utoni u sklopljene ruke, putnika namjernika, koji moliše za spas duša, a tmasti oblaci odjuriše do jezera Brljan i strmoglaviše se svom svojom silinom .....Knez Bogoje u svojem očaju.....U zbrci svojih misli......U prestravljenom pogledu.....U prevelikom očaju......Ne videći tračka nade.....U bol uronjen......Pozva svoje vijerne podanike i naloži im da se sva bogatstva njegova razdijele hrvatskim Banovima i okolnoj sirotinji.......Da ga se spominje po dobroti.....Te da u tom zanosu mole za spas duše njegova jedinca.....
Ostatkom novca dade sagraditi samostan Aranđelovac, koji i danas sija mističnim sjajem nasuprot gradu Bogočinu, a molitva redovnika za Kneza Bogdana, princezu Miljevu i nesretnog Vlastelina Martinušića, odjekuje među stijenama .....kao krik noćnih ptica, prestravljenih dušama mističnih valova , što zapljuskuju tvrde stijene u razvalinama tuge i očaja......Obzida Čučevo i Nečven.....dva grada što se gledaju preko grimizne rijeke Krke.....
U kule što do neba sežu, uzida dvije sestre, koje danju i noću nariču za Bogdanom jedincem.....Sagradi mostove na Roškom slapu i brljanu.....gdje putnici suzom plaćaju carinu za njegova Bogdana.....
Knez ostari preko noći....izgubi mir....kao istrunuli panj viri iz svoje velikaške odore......u dubokoj boli...u oblaku podivljalog vjetra, vrijeme je stalo......Rukama starca je kopao po svojim mislima , kao po gnojnom čiru.....osjetio nedvojben miris smrti i dade spaliti raskošni grad Bogočin.....A sam se otisne u nepoznatom pravcu....bez traga....bez glasa....
U svitanju zore....pognuta sjena promiče kroz vrbino šiblje uz vijugavu rijeku Krku.....to Knez Bogoje traži mir svojoj napaćenoj duši.....nestajući u bezbojnoj izmaglici, noseći svoj teret duše i tijela.....
Banica Čika sagradi Kulu prema gradu Ključu u kojoj noću bljeska čudni sjaj svijeća za spokoj duša Miljeve i Bogdana....
Od prelijepog grada Bogočina samo su ostale spaljene kule, koje strše prema nebu, kao baklja....kao bljesak djevičanske bjeline.....U gluho doba noći čuju se vilinski koraci i šuštanje crnog baršuna, pa narod grad prozva i Vilin gradom.....
Pregolema tuga zavlada nesretnim gradovima na uzburkanoj rijeci, ostade samo majka Zemlja i otac Nebo....Ostadoše prestravljene modre oči, princeze Miljeve po kojoj područje oko grada Ključa dobi ime Miljevci....
Grad obasjan mjesečevom svjetlošću izgleda poput blijede kosti, a njegov obris na kamenju nalik je teškom teretu koji se povija pod križem vremena.....Izbezumljeni svatovi noću lutaju po okolnim poljima .....tonu u travu prekrivenu mirisom divljeg cvijeća čežnje i utrnule nade....
Vilin grad isčupan iz korijena i bačen u orbitu nemilosrdnih godina.....strši prema nebu kao sunce koje je prestalo sjati......A svijetla zore nježnim sjajem miluju sablasne kule.....U tom kraju se i danas rađaju i odrastaju najzgodniji mladići , koji svojom ljepotom podsjećaju na božanska bića u bajkovitom svijetu .....rasutih slika.....Bića koja rastu pod teretom Vilin grada ......koji šapće svoje tajne....koji kuje svoje zavjere....koji zlatnim sjajem sija raskoš namjenjen Bogdanu i Miljevi.....gradom koji se ljeska kao vatra nošena vjetrom......
Gradom koji dočekuje noćne konjanike, što jašu ....smiju se....i plešu u šarenicama prekrasnih Bogočinskih momaka.......
Bura i danas puše preko smeđih oranica......grli prekrasne maslinike.....dodiruje lelujave vinograde......A olovno nebo , kao oklop pritišće bedeme umrlog grada......koji stenje pod teretom tuge ......Obasjan mutno crvenim zalaskom sunca.....
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
- 01:15 -
