subota, 28.05.2011.
Legenda o Banici Vladislavi@Lacki....Vladarici gradova Nečvena, Ključa i Knina...
Uploaded with ImageShack.us
U ono doba kada su se vladari mijenjali kao zrake sunca na obzorju, čas zlatne, čas blijede, poput lica....Banice Vladislave......U čijoj kosi su iskrile kapljice jutarnje rose......Ledene.... u svojem mrtvom sjaju....
Banica, jogunasta i otmjena, ne odveć lijepa....ali ratnica....pred čijim su mačem strepili i plemići i kmetovi......U svojim utvrdama, gradova, Nečvena, Ključa i Knina.....rasprostirala je karte i crtala svoje vojne pohode u borbi sa Mađarima i Bošnjacima.....
Nakon smrti svojeg supruga Vojvode Nelipca, nije uspjela sačuvati sve obiteljske posjede......Ali u svojim nakanama da ih povrati.....nikada nije posustala.....
Očiju boje zelenog žada, širom otvorenih i iskričavih od inteligencije......sijevala je po neprijateljima poput odbljeska munje u mrkloj noći.
Banica, žena i ratnica.....Jednog trenutka je bila ovdje, a slijedećeg je letjela kršem, poput jastreba.....u čijoj duši je siktala omamljujuća bešćutnost......U trenu je nestajala u vrletima planine Promine u samo njoj znanom ritmu.....
Uživala je strahopoštovanje okolnog plemstva.....Voljeli su je i mrzili, a ona je u svojoj oholosti zanemarivala poglede svih Plemića koji su požudno zurili u njeno čvrsto tijelo....ogrnuto ratničkom odorom....
Banicu su njeni Crni ratnici od milja zvali Lacka.....a ona im to nikada nije zamjerila....Za nju je postojao samo mač i čvrsta kaldrma....pod kopitama njenog Sivca....
Od smrti Vojvode Nelipca, u Banicu se zagledao Vlastelić sa Ljubotića, koji bijaše, malog rasta, okrugle glave.....poput oveće bundeve, zdepastih udova, a očiju sitnih....utonulih u duplje, okružene rutavim izraslinama.....Bio je više nalik čudovištu nego čovjeku....
Uploaded with ImageShack.us
Vlastelić imenom Stanislav.....slijedio je Banicu kuda god je sa svojom Crnom četom prolazila......U svojoj zaslijepljenosti, smišljao je kako da joj se osveti zbog neuzvraćene ljubavi....Ali Banica, svojim stasom viša od većine žena u tom kraju....Kada bi zakoračila na kamenje, koje se mrvilo pod njenom snagom....Sijevala bi pogledom prema Vlasteliću Stanislavu, a iskre iz njenih očiju.....i ispod kopita njenog Sivca....frcale su zrakom i ostavljale mrlje na njenom Crvenom plaštu.....
Sa Vlastelićevih neuglednih usana bi se prolile kletve.....A Banica ošine svojeg Sivca....I nježno...I očajno, u isto vrijeme.....Jer je njezino bansko srce i duša, pripadalo Banu bosanskom.....Koji pak nije mario za Banicu, nego htjede pokoriti njenu župu, od Ključa grada do Nečvena.....U tom nemilom pljačkanju i haranju, bosanskom Banu je svesrdno pomagao Vlastelić Stanislav Ljubotićski.....Koji mu je otkrivao , kuda se Banica sa svojom Crnom četom kreće....Kako bi joj što više napakostio....
Banica Vladislava je samo prema vani bila drska i ohola, ali u duši nesretna....Satrta, nasrtajima Bošnjaka, ali odveć ponosna, da bi prihvatila ponude moćnika i odrekla se ostatka svojih imanja...
Jednog vlažnog jutra u kojem se osjećao duboki jecaj zore....U sivom kamenu krvavog juga.....Banica je na svoje zadivljujuće duge noge, navukla vojničke čižme.....pomalo zamišljena...kao da je slutila tegobu koja joj se sprema....
Izgledala je kao blijedo crvena nit.....posve ne podešene nijanse, na tapiseriji ljubičastih i modrih tonova....
Utopljena u svojem neskladu, krenula je od Ključa prema Nečvenu, a Crni ratnici u ritmu su preskakali sve zapreke....kako bi održali sklad sa Banicom.....
Na domak Nečvena.....na Starom nečvenskom megdanu.....udariše krvoločni Bošnjaci.....Sasjekoše Baničine Crne konjanike.....a Banica ratnica, ni trenutka nije dvojila i posljednji udarac zadade Bošnjacima.....
Svoj mač zarine duboko u srce Banu bosanskom koji joj je stajao na putu.....Svojem voljenom Banu.....
U zadnjim trzajima života....obješenih kutova usana...namrštenog čela....očiju zasjenjenih kivnošću....umirući Bošnjak je prozborio:...Banice....nikada nebih mogao ljubiti vašu drskost....Vi ste, klimavi zub u mojoj čeljusti.....Vi ste moja najdublja ravnodušnost.....Odlazim sa ovog svijeta.....A vi će te umrijeti nevoljeni i sami....
Banica....tužna pogleda, bez osjećaja, samo žmarci na rubovima svijesti, njen svijet se zaledio u zraku, a ostatak bošnjačkih ratnika, u strahu se razbježao na sve strane.....
Ostala je sama na pustom megdanu, prepunom leševa....Crveni plašt je viorio na vjetru.....Nalikovala je najdubljoj tišini......Pogledala je oko sebe i spazila žbira Vlastelića Stanislava, koji se u svojem zdepastom tijelu tresao kao list, tek otpao sa obližnjeg graba.....Njen hladni glas je prozborio: Ako si me zaista ljubio.....pokopaj me pored Bana na Križevim njivama, podno Ljubotića, da te ostatak života proganja ludilo u kojem si povjerovao, da bih te ikada mogla ljubiti......
Vlastelićeve tamne oči, pomalo izgubljene od iznenađenja, zasuziše i u čuđenju, bez riječi, samo zatrese svojom ogromnom i ružnom glavom.
Banica pogleda voljenog Bana Bošnjaka.... izvuče mač iz njegovog mrtvog tijela.....poljubi vrh krvave oštrice i zarine ga sebi duboko u ranjeno i izmučeno srce......Posljednji pogled uputi u mislima... svojim vjernim podanicima i raspršenim imanjima.....svojim gradovima....Nečvenu....Ključu i Kninu.....Progonjena vihorom vremena....Okupana vlastitim znojem.....Desnicom u RASPARANOM srcu, a lijevicom podignutom prema oblačnom nebu, na kojem se naziralo srce.....pusto i šuplje....poput osvetničke želje, prema surovom svijetu......Sa mirisom istrunula cvijeća.....Sa raspadnutom dušom.....U bezbojnoj izmaglici....sunovrati se u jamu Babadolsku......
Uploaded with ImageShack.us
Vlastelić Stanislav sa nekoliko svojih slugu, pokupi leševe mrtvih ratnika i jednog po jednog pokopa ispod surovih kamenja Križevih njiva......A na najvišoj uzvisini položi tijela Banice Vladislave-Lacke i bošnjačkog Bana....
Prije zore.....dok okolni krš još nije zadobio obrise.....potjera svoje podanike na imanje Kule ljubotićske i naredi da se sva imanja podijele njegovim slugama i kmetovima......jer njemu više neće trebati.....
U svojoj ledenoj tišini.....u olujnoj buri, koja nigdje na svijuetu ne puše tako kao na Križevim njivama.....Položio je dva bića u jednu raku.....Banicu i Bana....Dva bića koja ni u kakovim Legendama nebi smjela biti zajedno....
Ali sreća nije nikada imala smisla za pravednost......
Vlastelić Stanislav, u tami svoje duše, osjeti zujanje svojih misli, obasajanih mjesečinom...ploveći među ledenjacima podsvjesti....shrvan u tuzi za voljenom Banicom ......izgledao je poput ljepljive izmaglice......
Pognutih leđa, krenuo je do obližnjih vinograda i u podnožju započeo kopati duboki bunar.....Kao svoju pokoru....Kao svoje kajanje....Kao svoj bučni gnjev, koji nije mogao zatomiti.....
Kada mu se učinilo da je bunar dovoljno dubok, sjeo je na njegov rub i nastavio gorko plakati.....Plakao je dane i noći, sve do trenutka kada su se suze počele prelivati preko ruba bunara.....U svojoj ludosti se kovitlao poput zalutale proljetne bure.....Grcao je i jecao... i u tom bunilu... skliznuo u bunar ......Utopivši se u vlastitim suzama...
Svjetla zore su izronila iza planine Promine.....Vlastelić Stanislav je kročio u predvorje pakla.....A zahvalni sluge, dadoše bunaru ime Rakovača......Nikada Rakovača nije presušila.....Nikada čovjek nije pio vodu sa bunara čežnje i ogorčenosti.....Samo su vinogradi cvali i rađali najbolji Debit......zaliven Vlastelićevim suzama.
Uploaded with ImageShack.us
/ Nečvrn grad...promina.blog.hr/
U zaraslom kršu, naslonjenom na večernju tamu.....u zalasku sunca......Banica jaše svojeg Sivca, a mrlje u njenim jantarnim šarenicama pretvaraju se u plamen......koji sijeva iz bademastih očiju i kopita razjarenog Sivca.....
Legenda živi i danas....Banica jaše Križevim njivama.....Pojavljuje se na Nečvenskom megdanu.....Projuri gradom Ključem i sa visina grada Knina promatra svijet ispod sebe.....A drveće izvodi svoju igru sjena....koje izgledaju poput Crnih ratnika, koji mrtvim sjajem blistaju na vrhu slomljenog koplja u kaotičnom svemiru......
"Legendu može nadživjeti samo Istina....Najveći prijatelj Istine je Vrijeme, njen najveći neprijatelj je Predrasuda, a njen stalni pratilac je Poniznost......".
Uploaded with ImageShack.us
"Ovu Legendu posvećujem prominskim povjesničarima u nadi da će burna povijest Promine izići iz njihova pera, napokon napustiti Babodolsku jamu i ugledati svjetlo dana hrvatskih književnih krugova... i običnog puka, na radost i sreću budućih generacija"...Vaša Crna Kraljica.......
- 23:15 -
subota, 21.05.2011.
Čeznja
Uploaded with ImageShack.us
Začuđena u pogledu.....Izgubljena na obzorju.....Preplavljuje me ljepota proljetnih tonova.....Koje samo svevišnji može stvoriti na uživanje nama smrtnicima.
Noć je prepuna mirisa, tonem u blaga sanjarenja, umirem u bogatstvu detalja, u maštanjima, iza štita koji ne dozvoli da budemo to što jesmo......
Ledena divljina bjesni.....Nezaustavljivo raste da bi otplovila sa šumom vjetra, sa treptajem umornih kapaka....Gledam dvije okamenjene duše, dvije morske trave, prestaje sve, čuje se samo šum disanja, šum vlastitog čuđenja....
Izronio je iz dubine mojeg bića, uzdrmao temelje svijeta, otvorio vrata svjetla, otpuhnuo dosadu, na trenutak stvorio veselje u sivilu života.....Oblaci plove između dva svijeta, kao da znaju da samo oni mogu premostiti ne premostivo, kao da znaju da samo u visinama, suze postaju potoci, koji će zauvijek teći......
Čeznutljivo tonem u misli pera istine, sunčeve pjege postaju tamne i duboke, kamenje kotrlja svojim zavojitim dubinama, izgubljenim u izdubljenim dušama koje u čežnji postaju i prestaju....
Sokol je uzletio visoko, sa visina gleda utrobu zemlje, a pred očima se prostire sva raskoš grada....Traži te u mirisima proljeća....U toplini juga.....U zapretenim bespućima......
Na mapi njegovih vena, pokušava odgonetnuti smisao postojanja......Svibanj je mjesec pun nježnosti i svjetlosti.....Ta svjetlost označava put prema tebi, put prema istini......
Miris lišća još je zelen, miješa se sa mirisom moje kose.....Škripi taština čula.....taština duše....
Između života i smrti.....Tko smo mi???
Cvrkut ptica najavljuje dolazak dana......Još jednog dana bez tebe.....Svojom ljepotom pokriva lice, nježnim zlaćanim velom.....Drveće šumi na vjetru, sunce kopni na obzorju, a iz blijede tame izlijeću ...gavrani...
Za neke ptice zloslutnice.....za nas mudrost, bez koje nebismo koračali, po ovom tlu koje tone.....da bi izronio kao pobjeda.....kao istina.....
Zatvaram oči i hranim svoju maštu mislima....Vidim u pozadini Madonu.....Između stisnutih trepavica ćutim dva dijamanta, slušam ritam noćnih leptira, ćutim sreću pod zvjezdanim nebom.....Samo tu si sretna.....Samo tu si bezbrižna....Čežnja grli misli, noć je sve mračnija .....Drveće šumori pod iznenadnim dolaskom povjetarca.....U pjesmi ćeš pronaći sebe, tu je zakopana istina.......Rijeka teče nizvodno, a samo lososi plivaju uzvodno.....Čekam blijedu zoru da obasja dan, svojom svjetlošću.....
Uploaded with ImageShack.us
Srebrne niti , u kosi tišine,
Olujno nebo, zvijezda se javi,
Osjećam užas i žeđ miline,
Proždrljivo gledam, a već me davi.
Težina vremena na nakovnju života,
Večeras bih htjela, u tvoje misli zaći,
Poigrat se negdje pokraj tvojeg plota,
Zagonetan osmjeh u travama naći.
Zgužvana večer, ulicom pijani,
Kroz okno gledam, zagrljaje noći,
A sjenke jure, u polja života,
Zaplakat bih mogla, u svojoj nemoći.
U lijenom koraku, ciljeva smjelih,
Dopuštam sebi, misliti da volim,
Ipak ostavljam, sve što želim,
Kad' bijegu svojem, neznam da molim.
U mojoj glavi, sanjara boema,
Olujno nebo, stihom prolama,
Žicom života, sputana stojim,
Pejsažom na staklu, smrznuta, sama.
Uploaded with ImageShack.us
"Ljubav je kao sjena, što je više tražiš sve je dalje,
a kada joj okeneš leđa, ona tebe traži"
- 00:10 -
petak, 13.05.2011.
Legenda o Crnoj Kraljici i Vitezu Jeronimu.....
U davna vremena kada su vladali tuđi Kraljevi, živjela je u gradu Medvedgradu, Crna Kraljica. Odjevena u crno, blijede puti, ljepota velika i neobična, srce čvrsto poput žada, skrivene snage, koja joj je pomogla da izdrži sve nesreće i tuge.
Kosa joj je resila prekrasno lice, crna poput noći, kao vranac kojeg je jahala, a oči boje šestinskih vinograda, koje su titrale poput sunčeva sjaja.
Na ruci presvučenoj crnom rukavicom držala je gavrana, na užas zagrebačkih kanonika i gradečkih kramara. Prodornog pogleda, od kojeg se ledila krv u žilama, iskrila je odbljeskom umorna sunca.....
O Kraljici su pričali mučne i jezovite priče, a ona je jurila sljemenskim stazama, tonula u dubine i izranjala na rubovima šume. Samo za velikih blagdana, silazila je u Zagreb, okružena mrkom pratnjom konjanika, koji su sijevali očima i bičevima. Ulazila je u Katedralu , a svjetina se tiskala da je bolje vide, neki su je smatrali vješticom i govorili da je treba spaliti, a ona u dubini svoje duše zračila je mirom i skrivala tajnu svojeg srca.
Živjela je u Kraljevoj nemilosti, ali i dalje bila kraljica ugarska, slavonska, hrvatska. Priča se da je Kraljičin gavran ponekom kmetu, čupao kosu, ili mu iskopao oko.......A njeni vjerni podanici su je branili govoreći, da je nasilna ptica, a ne Kraljica.
Kraljica se polako otuđila od Kralja, sve češće je na svojem vrancu lutala medvedgradskim šumama. Kralj Sigismund i nije mario za njeno odsustvo, a ona sretna zbog toga u tišini kao iskošeni oblak, blistala je na glatkoj površini Činovničke livade. Njoj ususret, ustreptalog srca, na bijelom konju, zvanom Sokol, jahao je mladić imenom Jeronim. Vranac i bijelac, Kraljica i Jeronim u mraku su bili poput dva neizbrušena bisera, kao dvije latice zlatnog ljiljana, kako bi se pojavili, tako su i nestajali kao tragovi u prašini.
Misli su im lutale cvijetnim livadama, poželjeli su letjeti, ali strah od Kraljeve srdžbe i želja da dočekaju zajedničku sudbinu, pretvorila ih je u iskru iz koje je buknuo plamen nezaustavljive strasti.
Jeronim je bio Vitez, ali nepoznata roda, bijaše otmjen i učen, prebirao je po tipkama i stvarao slike prekrasnih oblika, koje su očarale Kraljicu. Nije nosio štit, kao da nije mario za život, ljepotom svojih misli lebdio je medvedgradskim šumama......Čekao strpljivo svoju Kraljicu.....Zaustavljali su se na Kraljičinu zdencu.....Izgledali su poput dva potoka koji teku istoj rijeci.
Poslije užasa i patnji koje je proživjela sa ocvalim Kraljem Sigismundom, Crna Kraljica je zaboravila na tugu i uživala u raju sa voljenim Jeronimom.
Jeronim je govorio o Kraljici , očiju punih sjaja, medvedgradske šume su za njega postale raj u kojem je vladala samo ljepota seca, samo uzvišenost duše, nije bilo koplja ni vizira, samo vranac, Sokol, Crna Kraljica i Jeronim.
Kralj Sigismund je sve češće sumnjao da ga Kraljica vara i pozvao ju je na red, tražeći da prizna svoje grijehe, a Kraljica, britka na riječima reče: "Moj najveći grijeh je život s tobom.....Da gospodaru moj, sa tobom sam griješila, a mladog Viteza Jeronima ljubim svom snagom svojeg kraljevskog srca".
Kraljica je znala da se njenoj ljubavi bliži kraj, oko nje se obavio sumrak poput svilene čahure, zatvorila se u vlastite misli, lica uzdignutog prema nebu, živjela je u trenutku i za trenutak.
Jeronima pogubiše Kraljeve protuhe i Kraljičine izdajice.....Ali i u smrti nije prestao vjerovati u svoju ljubav, u svoju Crnu Kraljicu.......Prije nego mu krvnik odrubi glavu, između zadnje molitve i smrti, nešto je šapnuo krvniku i tutnuo mu u ruke prepunu vrećicu zlatnika.
Krvnik je njegovu glavu, po želji Jeronima, stavio u bačvicu s medom i predao Crnoj Kraljici.....Sa svojim tužnim teretom, zaustavila se u pavlinskom samostanu, kako bi pavlinski umjetnik balzamirao Jeronimovu glavu. U rukama umjetnika, postala je tvrda i suha......Ali ostade ista.....Sa dva smagradna oka, koja su zračila toplinom i dobrotom.....Kada bi ih dotakla zraka jutarnjeg sunca.....
Crna Kraljica je ostala sama, pustoš bijaše u njenoj duši, u mračnim noćima je dozivala voljenog Jeronima....Kažu da je samo noću izlazila i lutala medvedgradskim perivojima, sa crnim gavranom na ruci, jašući vranca, a pored nje, Jeronimov Sokol......Tjeskoba je bila njen svakodnevni suputnik.....Gazila je po poljima ivančica koje su lelujale na vjetru....Orošena noćnom svježinom....Lica oblivenog suzama.....jecala je poput huka sove u mrkloj noći.
Jedne tužne noći, Crna Kraljica je sa svojim friško uzgojenim crnim ružama, krenula u uobičajeni galop po činovničkoj livadi.....Do Kraljičinog zdenca i nikada se više nije vratila.......Kuda je otišla??? Gdje je umrla??? Dali je uopće umrla, nikada se nije saznalo, samo je u vrletima Medvedgrada ostala, okamenjena silueta Crne Kraljice......Pored koje , svake noći netko ostavlja svježe cvijeće......Koji puta ruže.....Koji puta ivančice.
Stanovnici iz obljižnjih kuća kažu, da im iz vrtova nestaju ruže......Da ih Jeronim noću bere i drhtava srca polaže pored svoje okamenjene, Crne Kraljice.
I sada se noću u vrletima sljemenske gore, čuju rzaji vranca i bijelog Sokola......A dvije siluete, vitke i tamne, Kraljica i Vitez, promiču poput sjene među drevnim hrastovima......
Zažubori voda u Kraljičinu zdencu.....Činovnička livada se pretvara u polje Crnih ruža......A vrisak u noći, surovom snagom......Ogrnutom kraljevskim plaštem......Odzvanja smrću duše......Koja kroči putem svoje sudbine......
- 01:15 -
srijeda, 04.05.2011.
Iluzija
Uploaded with ImageShack.us
Poput loze ispletenih mladica, poput maslačka začuđenog u svojem nestajanju, poput rijeke u nepreglednom vijuganju, poput mjeseca u srebrnom sjaju, onima koji osjetiše tugu, bol, patnju i radost življenja.
U mojim mislima, sjećanja jure pred očima, pogled klizi pregibima.....Šta to u čovjeku vrije??? Šta se to lomi??? Kuda ova nevidljiva staza vodi??? Tko me to zove??? Zašto srce treperi???
Hladnoća obavija kožu, latice zlatnog sjaja titraju pred očima.....Biser sam na njegovom dlanu.....Razbijam tišinu.....
"Samo kroz bol spoznat ćeš ljepotu.....Samo kroz patnju naći ćeš mir....."
Tajanstvo iskri....Čujem samo vjetar koji huji kroz krošnje drveća, osjećam se poput ptice koja leti u toplije krajeve....tražeći mir, tražeći toplinu.......Prelazeći pogledom preko niti svih duginih boja....
Uploaded with ImageShack.us
Umiru uspomene, bez jauka i bola,
bez glasa nestaju, u magli jutra.
Predaj se naglo, proždrljivim očima,
sa ciljem daj se, u novo sutra.
Pogledaj onog, dobrodržećeg,
slomi mu srce, mekano ko vosak.
Divi se eleganciji, odjela, kravate,
on te neće, odvući za ćošak.
Puni su džepovi, njegova kaputa,
tu su ključevi, auta i stana.
Nedaj da te predrasude nište,
tjeraj luksuz i budi dama.
Zatvori oči i sanjaj sutra,
zamisli čežnju i nemaj tremu.
Podigni glavu i kreni smjelo,
koliko vrijediš, pokaži njemu.
Zakopat ćeš tako, uspomene svoje,
ožiljke života, sa sobom ponesi.
Budi ikebana, kojoj svi se dive,
i vjeruj u sutra, bilo šta se desi.
"NEKA BLAGOST POBIJEDI LJUTNJU,
NEKA DOBRO SAVLADA ZLO,
NEKA GRAMZIVOST POBIJEDE DAROVI,
NEKA LAŽLJIVCA NADIGRA ISTINA,
O...,NEKA MRŽNJI PREKO LJUBAVI DOĐE KRAJ". /Buda/
- 22:26 -
