petak, 13.05.2011.
Legenda o Crnoj Kraljici i Vitezu Jeronimu.....
U davna vremena kada su vladali tuđi Kraljevi, živjela je u gradu Medvedgradu, Crna Kraljica. Odjevena u crno, blijede puti, ljepota velika i neobična, srce čvrsto poput žada, skrivene snage, koja joj je pomogla da izdrži sve nesreće i tuge.
Kosa joj je resila prekrasno lice, crna poput noći, kao vranac kojeg je jahala, a oči boje šestinskih vinograda, koje su titrale poput sunčeva sjaja.
Na ruci presvučenoj crnom rukavicom držala je gavrana, na užas zagrebačkih kanonika i gradečkih kramara. Prodornog pogleda, od kojeg se ledila krv u žilama, iskrila je odbljeskom umorna sunca.....
O Kraljici su pričali mučne i jezovite priče, a ona je jurila sljemenskim stazama, tonula u dubine i izranjala na rubovima šume. Samo za velikih blagdana, silazila je u Zagreb, okružena mrkom pratnjom konjanika, koji su sijevali očima i bičevima. Ulazila je u Katedralu , a svjetina se tiskala da je bolje vide, neki su je smatrali vješticom i govorili da je treba spaliti, a ona u dubini svoje duše zračila je mirom i skrivala tajnu svojeg srca.
Živjela je u Kraljevoj nemilosti, ali i dalje bila kraljica ugarska, slavonska, hrvatska. Priča se da je Kraljičin gavran ponekom kmetu, čupao kosu, ili mu iskopao oko.......A njeni vjerni podanici su je branili govoreći, da je nasilna ptica, a ne Kraljica.
Kraljica se polako otuđila od Kralja, sve češće je na svojem vrancu lutala medvedgradskim šumama. Kralj Sigismund i nije mario za njeno odsustvo, a ona sretna zbog toga u tišini kao iskošeni oblak, blistala je na glatkoj površini Činovničke livade. Njoj ususret, ustreptalog srca, na bijelom konju, zvanom Sokol, jahao je mladić imenom Jeronim. Vranac i bijelac, Kraljica i Jeronim u mraku su bili poput dva neizbrušena bisera, kao dvije latice zlatnog ljiljana, kako bi se pojavili, tako su i nestajali kao tragovi u prašini.
Misli su im lutale cvijetnim livadama, poželjeli su letjeti, ali strah od Kraljeve srdžbe i želja da dočekaju zajedničku sudbinu, pretvorila ih je u iskru iz koje je buknuo plamen nezaustavljive strasti.
Jeronim je bio Vitez, ali nepoznata roda, bijaše otmjen i učen, prebirao je po tipkama i stvarao slike prekrasnih oblika, koje su očarale Kraljicu. Nije nosio štit, kao da nije mario za život, ljepotom svojih misli lebdio je medvedgradskim šumama......Čekao strpljivo svoju Kraljicu.....Zaustavljali su se na Kraljičinu zdencu.....Izgledali su poput dva potoka koji teku istoj rijeci.
Poslije užasa i patnji koje je proživjela sa ocvalim Kraljem Sigismundom, Crna Kraljica je zaboravila na tugu i uživala u raju sa voljenim Jeronimom.
Jeronim je govorio o Kraljici , očiju punih sjaja, medvedgradske šume su za njega postale raj u kojem je vladala samo ljepota seca, samo uzvišenost duše, nije bilo koplja ni vizira, samo vranac, Sokol, Crna Kraljica i Jeronim.
Kralj Sigismund je sve češće sumnjao da ga Kraljica vara i pozvao ju je na red, tražeći da prizna svoje grijehe, a Kraljica, britka na riječima reče: "Moj najveći grijeh je život s tobom.....Da gospodaru moj, sa tobom sam griješila, a mladog Viteza Jeronima ljubim svom snagom svojeg kraljevskog srca".
Kraljica je znala da se njenoj ljubavi bliži kraj, oko nje se obavio sumrak poput svilene čahure, zatvorila se u vlastite misli, lica uzdignutog prema nebu, živjela je u trenutku i za trenutak.
Jeronima pogubiše Kraljeve protuhe i Kraljičine izdajice.....Ali i u smrti nije prestao vjerovati u svoju ljubav, u svoju Crnu Kraljicu.......Prije nego mu krvnik odrubi glavu, između zadnje molitve i smrti, nešto je šapnuo krvniku i tutnuo mu u ruke prepunu vrećicu zlatnika.
Krvnik je njegovu glavu, po želji Jeronima, stavio u bačvicu s medom i predao Crnoj Kraljici.....Sa svojim tužnim teretom, zaustavila se u pavlinskom samostanu, kako bi pavlinski umjetnik balzamirao Jeronimovu glavu. U rukama umjetnika, postala je tvrda i suha......Ali ostade ista.....Sa dva smagradna oka, koja su zračila toplinom i dobrotom.....Kada bi ih dotakla zraka jutarnjeg sunca.....
Crna Kraljica je ostala sama, pustoš bijaše u njenoj duši, u mračnim noćima je dozivala voljenog Jeronima....Kažu da je samo noću izlazila i lutala medvedgradskim perivojima, sa crnim gavranom na ruci, jašući vranca, a pored nje, Jeronimov Sokol......Tjeskoba je bila njen svakodnevni suputnik.....Gazila je po poljima ivančica koje su lelujale na vjetru....Orošena noćnom svježinom....Lica oblivenog suzama.....jecala je poput huka sove u mrkloj noći.
Jedne tužne noći, Crna Kraljica je sa svojim friško uzgojenim crnim ružama, krenula u uobičajeni galop po činovničkoj livadi.....Do Kraljičinog zdenca i nikada se više nije vratila.......Kuda je otišla??? Gdje je umrla??? Dali je uopće umrla, nikada se nije saznalo, samo je u vrletima Medvedgrada ostala, okamenjena silueta Crne Kraljice......Pored koje , svake noći netko ostavlja svježe cvijeće......Koji puta ruže.....Koji puta ivančice.
Stanovnici iz obljižnjih kuća kažu, da im iz vrtova nestaju ruže......Da ih Jeronim noću bere i drhtava srca polaže pored svoje okamenjene, Crne Kraljice.
I sada se noću u vrletima sljemenske gore, čuju rzaji vranca i bijelog Sokola......A dvije siluete, vitke i tamne, Kraljica i Vitez, promiču poput sjene među drevnim hrastovima......
Zažubori voda u Kraljičinu zdencu.....Činovnička livada se pretvara u polje Crnih ruža......A vrisak u noći, surovom snagom......Ogrnutom kraljevskim plaštem......Odzvanja smrću duše......Koja kroči putem svoje sudbine......
- 01:15 -
