petak, 29.04.2011.
Legenda o posljednjoj Bosanskoj Kraljici Katarini Kosači-Kotromanić....
Uploaded with ImageShack.us
"Voli Kraljeve jer su i oni samo ljudi"
Danas će se oči svijeta okrenuti engleskoj kruni, vjenčanje princa Williama i Kate Middleton biti će vijest broj jedan, a Kraljica u mojoj priči, Kraljica tužnog srca, Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, u tuđini će i dalje sanjati svoj posmrtni san o povratku u svoje Kraljevstvo u svoju Herceg-Bosnu.
Tragična slika kraja Kraljice tužna srca, Kraljice među vilinskim bićima, u odori koja imaše crveni odsjaj, Kraljice koja je odzrcalila žrtvovani i tragični unutarnji svijet.....u njoj Bosna i dobri Bošnjaci....
Rođena u Blagaju pored Mostara,od majke Jelene, pravoslavke i oca Stjepana Kosače, Hrvata, djevojčica je rasla u svojem razasutom Kraljevstvu u svojem nemiru od turskih osvajanja, u ondašnjem sjaju, sanjala je svojeg princa, svoju ljubav i drhtala sjetno kao da je znala da će u mračnoj povijesti ostati sama i nesretna žena.
Njezin duh je imao krila, željela je letjeti, njeno biće je odražavalo ljepotu i otmjenost....Govorila je tiho, poput glazbe sa udaljenog klavira.....Kretala se lagano....Smijala se sretno....Ali pogled, pogled je odavao patnju u slutnji da će doći tužni i mračni dani.
Simpatija...ljubav...,a zatim i brak sa prijestolonasljednikom Stjepanom Tomašem Kotromanićem.,Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene, a dvadesetdvogodišnja Katarina se odrekla bogumilske vjere i postala Rimokatolkinja.
Iz svojeg dvorca je gledala svijet što promiče, srce je raslo, a pod srcem djeca ljubavi, prvorođeni Šimun, zatim Katarina i treće dijete o kojem se nikada nije govorilo. Sreća je krasila njeno Kraljevsko lice, bila je dobra kraljica, voljena od svojeg puka....učila je očima i ušima.
Mjesečina se pojavila na prozorima kraljevskog dvorca grada Bobovca, pokraj Kraljeve Sutjeske....Sudbina je pokucala na vrata, tuga je lagano obavila svoje duge ruke oko Kraljičinog srca, sjetan pogled je gledao ptice kako lete, pratila je oblake na njihovom putovanju, proučavala je mjesec kako raste i splašnjava. Umro je Kralj, umrlo je srce, a ona Kraljica majka nastavlja svoj tužni život na kraljevskom dvoru.
Turska osvajanja ostavljaju mračne tragove, kraljevstvo drhti, sa vjetrom dolaze strašni zvuci, Kraljica se povlači na Kupres, prikuplja snagu za nove bitke, kako bi sačuvala svoje Kraljevstvo i svoj narod. Gubi bitku pred strašnim Osmanlijama, još uspijeva sagraditi crkvu Presvetog Trojstva u mjestu Vrila, te se povlači preko Konjica do Stona, pa do Dubrovnika. Njena Kraljevska pratnja se pretvara u rijeku jada, strašni prizori na koje je nailazila vrijeđali su njene oči, a prodorni zvukovi parali su njene uši. Padala je noć, svijet se oko nje smračio, ponirala je u mrak poput cvijeća u oluji.
Izgubila je svoju djecu, Osmanlije su ih poturčili iodveli u grad Carigrad...Duša joj se pretvorila u težak teret straha, gledala je u daljinu očekujući da se te dvije male ptice vrate u majčino krilo, u gnijezdo iz kojeg su na silu izčupani.
Suze su u potocima tekle, u svojoj dubokoj tuzi ostala je sama, pretvorena u izvor žalosti, rastanka i okrutnosti.
Uploaded with ImageShack.us
Kraljica u gradu Dubrovniku pohranjuje mač svojeg muža, bosanskog Kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Mač je predstavljao iskru iz koje će buknuti plamen, plamen pod zavjetom da se dade njenom sinu Šimunu kada se oslobodi turskog ropstva, kako bi bio majci na ponos, poput sjemenka iz koje će niknuti cvijet, cvijet slobode za potlačeno Kraljevstvo.
Kraljica mora dalje, poput rijetke ptice vinula se u visine.....Pomaknuvši granice predodređena života, dolazi u Rim i u svojoj dubokoj patnji pokušava pronaći ljepotu.Njezina djeca počivaju u njezinom Kraljevskom srcu, isčupana iz zlatnog kaveza, pa sada lutaju dvorištem sa običnim pticama, bez znaka, bez krune, bez Boga.....U zemlji gdje se ruke ne sklapaju i gdje se koljena ne pregibaju.
Šimun se nije vratio, ostao je u Carigradu, odgojen u Islamu, sa titulom bega, sa imenom Ishak-Beg Kraljević.
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, umire 25. listopada 1478. godine u Rimu, njena rana nikada nije zacijelila, njen glas u smrti je zvonio od bola poput odronjenog kamenja. Njeno tijelo počiva na počasnom mjestu u crkvi Ara-Coeli u Rimu.
Razoreno je jedno Kraljevstvo, stvoren je drugi besmisleni svijet, svijet novih boja, novih likova ipriča. Kraljica je zaboravlhjena, traje kao legenda, kao i sve naše priče u svijetu kratkog pamćenja.
Hrvati u Bosni sramežljivo štuju svoju Kraljicu tužnog srca, ostali su običaji, pjesme, legende, ostali su crni rupci kao znaci žalosti za njezinom tužnom sudbinom, ostali su fijucu vjetra što odjekuju među liticama Kraljeve Sutjeske, dozivajući Šimuna i Katarinu, da ih legenda vrati u Kraljevstvo blistavih valova....
Uploaded with ImageShack.us
- 00:18 -
petak, 22.04.2011.
Sretan Uskrs
Uploaded with ImageShack.us
Uskrs je, otvori svoje srce, pusti čaroliju neka teče, neka iz tvoje ranjene duše isiše djeliće tvoje energije, energije koja će otkloniti kamenje straha i tvojem srcu dati drugu dimenziju.
Ne dozvoli da te obuzme umor i osjećaj beznađa....... Učini neočekivanu gestu dobrote.....Neka ti u očima zablistaju suze sreće....Voliš li nekog, usudi se to reći.....Makni se sa ivice ničega, budi slobodan, pobjedi strah, svjetlo, mrak, ljubav, smrt.....
Pobjedi umor i smetenost, koja je predugo bila gospodar tvojeg postojanja, uživaj u ljepoti jezera, koje zrcali tvoju dušu....
Ti nisi ptica podkresanih krila i pandži, ptica koja ne sanja o nebu.......Ti si litica na vrhu planine....Ponosan poput orla u letu iznad srebrnih oblaka, s pogledom na travu koja se izvija u golemim valovima.
Svojom snagon upokori beskonačnost i pretvori je u konačnost i budi bogat u svojoj samoći, udalji se od neba i uroni u svijet ljudi...
Uploaded with ImageShack.us
Sretan Uskrs svima!!!!!!!!
- 23:57 -
četvrtak, 14.04.2011.
Presuda
Uploaded with ImageShack.us
Lica poput mramornog kipa, na usluzi svojem narodu i političkim Bogovima,
u silini rata i obrani ljepote, ljepote koju je razorila sila,
sile koja je razorila ljepotu.
Lica poput sunčeva bljeska, poput zore u Olujnoj bajci,
korak vojnika, odlučnost ratnika, u krvi i patnji, u mahnitosti tijela,
u prolivenom znoju, u ledenoj tišini,
U kršu dalmatinskom, stvorena je sloboda.......
Oluja bez daška vjetra, Oluja u zori bremenitoj tugom,
Oluja u dvorištu seljaka, Oluja u srcu vojnika.
Pred vratima vječnosti, otvorila su se srca slobode......
Ratnik je tužan, lice mu je sjetno,
umor ispisuje najtužniju priču, tamo gdje je stvorena Sloboda,
započeli su Uznički dani....
Razvijeni barijak na tvrđavi Kraljevskog grada,
Predsjednička svita, stisak i poljupci heroja,
Smetenost naroda, koji je predugo čekao,
Čekao i dočekao, svoje Oslobodioce.....
Dali je Ratnik slutio izdaju???
Ratnik koji je poput kapi vode izliven na livadu beskraja,
Ispod mjeseca, blijedog, prozirnog i okruglog.
Locirati...Identificirati...Transferirati...Uhititi...
Nebeske munje na modrom svodu ispisale su strašno pismo,
Ljeto se guši i stenje, Izdaja...Izdaja...Izdaja...
Danas slutim slobodu najdražeg Generala,
Očekujem ljepotu iz usta moćnika,
Osmijeh i sreću njegovih prijatelja,
Kišu i vjetar u očima neprijatelja.....
Gledam u procvjetale đirane, crvene latice titraju,
Duša drhti u strahu...da se stihovi ljepote ne pretvore,
U mračni veo na licu isčekivanja..........
- 20:06 -
petak, 08.04.2011.
Crna kraljica....legenda, ili???
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Medvedgrad blista na vrhu gore, zatočen legendom ili istinom, divlje cvijeće miriši gorkim mirisom......sve je mistično, spaljeno kamenje leži naokolo, sve nestaje, samo je vatra neuništiva.
Žena u crnom, blijeda lica, kraljevskih kretnji sa sjajnom pratnjom, luta gorskim stazana, čas dobra, čas opaka.......Ta mitska figura, nastala iz narodnih priča, o ženi iz vilinskih dvora, koja je svojom dobrotom usrećivala narod koji je vapio za kišom, a kraljica im usliša molbe: "Padne silna kiša, padala je bez prestanka 13 dana, voda je rasla i stvorila 13 jezera u koritu Crne rijeke......
A ona druga legenda kaže.....
Jašila je Vranca iz čijih su kopita
frcali snopovi iskri, a u malim seoskim kućiucama drhtali su seljaci, ledila im se krv u žilama.....Slabo hranjeni, slabo grijani, odjeće zalijepljene za tijela, poznavali su drugačiju....opaku Kraljicu.
Kaže se da je bacala svoje ljubavnike s kule starih gradova u kojima je živjela, a među njima je i Medvedgrad. Uvijek u crno obučena sa velikim zlokobnim Crnim gavranom na ramenu, koji je po njenoj zapovijedi kopao oči i trgao kožu....
Za nju nije bilo lijepih riječi, nikada nije zrcalila istinu, a zimogrozne doline, koje su umjesto cvijeća, izrovane tjeskobom, pod tvrdim kopitama opakog Vranca, utabana je prijeteća šutnja.
Uploaded with ImageShack.us
Jurila je medvedgradskim proplancima , iznad nje sedefasto nebo, grimizno sunce je poniralo, a za njom su ostajali samo oganj i tama....Zašto volimo legende??? I mali i veliki slušaju te božanske priče, gledaju prema mjesecu, osluškuju vjetar, koji u mrkloj noci jeca poput djeteta....Taj nestvarni osjećaj, ta neodređena toplina, te mistične riječi, koje padaju u rijeku nezaustavljivih vrtloga, to ledeno nadahnuće, ta neodoljivost u svojim visinama, koja nas tjera ka novom otkriću mračnih istina...
Dali je bila bogata??? Gdje je zakopano Kraljičino blago??? Kažu u hodnicima što spaja Medvedgrad i crkvu Svetog Marka.......Vjetar do mene donosi glasove koji kažu da više nitko neće kročiti tim hodnicima, sve dok se ne skine prokletstvo sa uklete Kraljice...
Misli mi lutaju poput oblaka , obrušavaju se na planinski grad, na kule u kojima počiva duh minulih vremena, Fijuk vjetra odjekuje među liticama, dan pluta poput barke , koja traži luku, a zapretenost mojeg bića pred očima otkriva svu raskoš kraljevskog grada.
Večer se prebrzo spušta, sove u noći huču i zlokobno najavljuju nepomičan mjesec, koji će srebrnim pogledom ugasnuti svaku zlobu.....Osjećam tišinu , užas luta ukletim gradom, kule izgledaju poput izgorjelog kostura, u daljini vidim lampione koji se prijeteći klate.
Kako skinuti prokletstvo? Kako odgurnuti tu sivu zavjesu, koja se spustila sa neba? Kako zatomiti taj nemir koji odražava istinski prezir prema mirisu trule trave, utopljene u magli postojanja.
Legenda kaže: "Prokletstvo će skinuti onaj tko poljubi Veliku zmiju, čuvaricu Kraljičinog blaga i time je ponovo pretvoriti u lijepu CRNU KRALJICU", neki su pokušali , ali su u zadnji tren ustuknuli od straha, pa se čini da ipak prokletstvo nikada neće osloboditi skrivene hodnike grada.
Nebo nema dva sunca, zemlja nema dva gospodara, legenda nema dvije Crne Kraljice, ljepota ne čini sreću, ne postoje ne pobjedivi ratnici......Zato umiru junaci...
Sumrak bez žurbe na nebu tka prozračnu mrežu, život teče poput rijeke, da bi se obrušila u dubine, Bogovi prolijevaju suze na naš svijet, munje osvjetljavaju obrise jurećeg konjanika, koji nestaje u zelenoj sumaglici. Legende hrane naše duše, s legendama se rađamo, one nas kovitlaju kao vlažni list, koji zablista i nestaje sa vihorom.
Kraljica se javlja noću, izranja u ljepoti i ponire u zlatnoj bujici, što je nosi u svijet usnulih mirisa.
Čitaoče! "Ako naiđeš na čovjeka s kojim vrijedi govoriti i ne govoriš, izgubio si čovjeka, kada naiđeš na čovjeka s kojim ne vrijedi govoriti, izgubio si riječi. Mudar čovjek ne gubi ni čovjeka ni riječi" /Kung Fu Ce/
Uploaded with ImageShack.us
- 21:21 -
