petak, 29.04.2011.
Legenda o posljednjoj Bosanskoj Kraljici Katarini Kosači-Kotromanić....
Uploaded with ImageShack.us
"Voli Kraljeve jer su i oni samo ljudi"
Danas će se oči svijeta okrenuti engleskoj kruni, vjenčanje princa Williama i Kate Middleton biti će vijest broj jedan, a Kraljica u mojoj priči, Kraljica tužnog srca, Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, u tuđini će i dalje sanjati svoj posmrtni san o povratku u svoje Kraljevstvo u svoju Herceg-Bosnu.
Tragična slika kraja Kraljice tužna srca, Kraljice među vilinskim bićima, u odori koja imaše crveni odsjaj, Kraljice koja je odzrcalila žrtvovani i tragični unutarnji svijet.....u njoj Bosna i dobri Bošnjaci....
Rođena u Blagaju pored Mostara,od majke Jelene, pravoslavke i oca Stjepana Kosače, Hrvata, djevojčica je rasla u svojem razasutom Kraljevstvu u svojem nemiru od turskih osvajanja, u ondašnjem sjaju, sanjala je svojeg princa, svoju ljubav i drhtala sjetno kao da je znala da će u mračnoj povijesti ostati sama i nesretna žena.
Njezin duh je imao krila, željela je letjeti, njeno biće je odražavalo ljepotu i otmjenost....Govorila je tiho, poput glazbe sa udaljenog klavira.....Kretala se lagano....Smijala se sretno....Ali pogled, pogled je odavao patnju u slutnji da će doći tužni i mračni dani.
Simpatija...ljubav...,a zatim i brak sa prijestolonasljednikom Stjepanom Tomašem Kotromanićem.,Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene, a dvadesetdvogodišnja Katarina se odrekla bogumilske vjere i postala Rimokatolkinja.
Iz svojeg dvorca je gledala svijet što promiče, srce je raslo, a pod srcem djeca ljubavi, prvorođeni Šimun, zatim Katarina i treće dijete o kojem se nikada nije govorilo. Sreća je krasila njeno Kraljevsko lice, bila je dobra kraljica, voljena od svojeg puka....učila je očima i ušima.
Mjesečina se pojavila na prozorima kraljevskog dvorca grada Bobovca, pokraj Kraljeve Sutjeske....Sudbina je pokucala na vrata, tuga je lagano obavila svoje duge ruke oko Kraljičinog srca, sjetan pogled je gledao ptice kako lete, pratila je oblake na njihovom putovanju, proučavala je mjesec kako raste i splašnjava. Umro je Kralj, umrlo je srce, a ona Kraljica majka nastavlja svoj tužni život na kraljevskom dvoru.
Turska osvajanja ostavljaju mračne tragove, kraljevstvo drhti, sa vjetrom dolaze strašni zvuci, Kraljica se povlači na Kupres, prikuplja snagu za nove bitke, kako bi sačuvala svoje Kraljevstvo i svoj narod. Gubi bitku pred strašnim Osmanlijama, još uspijeva sagraditi crkvu Presvetog Trojstva u mjestu Vrila, te se povlači preko Konjica do Stona, pa do Dubrovnika. Njena Kraljevska pratnja se pretvara u rijeku jada, strašni prizori na koje je nailazila vrijeđali su njene oči, a prodorni zvukovi parali su njene uši. Padala je noć, svijet se oko nje smračio, ponirala je u mrak poput cvijeća u oluji.
Izgubila je svoju djecu, Osmanlije su ih poturčili iodveli u grad Carigrad...Duša joj se pretvorila u težak teret straha, gledala je u daljinu očekujući da se te dvije male ptice vrate u majčino krilo, u gnijezdo iz kojeg su na silu izčupani.
Suze su u potocima tekle, u svojoj dubokoj tuzi ostala je sama, pretvorena u izvor žalosti, rastanka i okrutnosti.
Uploaded with ImageShack.us
Kraljica u gradu Dubrovniku pohranjuje mač svojeg muža, bosanskog Kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Mač je predstavljao iskru iz koje će buknuti plamen, plamen pod zavjetom da se dade njenom sinu Šimunu kada se oslobodi turskog ropstva, kako bi bio majci na ponos, poput sjemenka iz koje će niknuti cvijet, cvijet slobode za potlačeno Kraljevstvo.
Kraljica mora dalje, poput rijetke ptice vinula se u visine.....Pomaknuvši granice predodređena života, dolazi u Rim i u svojoj dubokoj patnji pokušava pronaći ljepotu.Njezina djeca počivaju u njezinom Kraljevskom srcu, isčupana iz zlatnog kaveza, pa sada lutaju dvorištem sa običnim pticama, bez znaka, bez krune, bez Boga.....U zemlji gdje se ruke ne sklapaju i gdje se koljena ne pregibaju.
Šimun se nije vratio, ostao je u Carigradu, odgojen u Islamu, sa titulom bega, sa imenom Ishak-Beg Kraljević.
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, umire 25. listopada 1478. godine u Rimu, njena rana nikada nije zacijelila, njen glas u smrti je zvonio od bola poput odronjenog kamenja. Njeno tijelo počiva na počasnom mjestu u crkvi Ara-Coeli u Rimu.
Razoreno je jedno Kraljevstvo, stvoren je drugi besmisleni svijet, svijet novih boja, novih likova ipriča. Kraljica je zaboravlhjena, traje kao legenda, kao i sve naše priče u svijetu kratkog pamćenja.
Hrvati u Bosni sramežljivo štuju svoju Kraljicu tužnog srca, ostali su običaji, pjesme, legende, ostali su crni rupci kao znaci žalosti za njezinom tužnom sudbinom, ostali su fijucu vjetra što odjekuju među liticama Kraljeve Sutjeske, dozivajući Šimuna i Katarinu, da ih legenda vrati u Kraljevstvo blistavih valova....
Uploaded with ImageShack.us
- 00:18 -
