srijeda, 30.03.2011.
Samo snovi
Uploaded with ImageShack.us
Samo u snovima bivamo i jesmo, samo nas snovi čine svojima i slobodnima, nebeske livade u jednom pogledu, u jednom treptaju, iza zidina prošlosti, jutro nas kupa svojom svjetlošću.
Tko je sve prošetao ovom ledinom??? Tko je sve sa ovog mjesta zazivao svevišnjeg???Tko je prohujao životom i otišao na put bez povratka???
Ta modrina, koja udahnjuje nadu, a grimizno sunce ponire duboko i samo odsjaj u rijeci Krki, odražava njegovu grobnicu, a lica, misli i molitve davno otputovaše u zemlju natopljenu krvlju neznanih vojnika.
Prožeta blagom toplinom, pogleda uprtog u zidine neznanih graditelja, s neba se spušta noć i podiže se vjetar, a sivilo Burnuma, kao i onda tako i danas strši u nebo. Gdje li je nestao mjesec?Tko to skriva zvijezde? Dali to vijetar jeca, ili se Bog sukobljava sa bezimenim pjesnikom, ili kakvim Božanstvom. I na ovom mistično mjestu sam pisala svoje stihove, koji puta stvarne, koji puta imaginarne.......Svaki puta ponovo začuđena.....Razmišljam , dali je umrijeti jednako lako....kao i začuditi se..???
I ova je došla kao crna ptica što leti u maglu..............
Sanjala sam noćas, tvoje tople oči,
okvire prirode, i put što te nosi,
isplakanu suzu, u turobnoj noći,
zdanja plavog mora, i val da te nosi.
Rituali čudni, zimzelen i trava,
jesen lijeno zijeva, ptica tužno leti,
nerođene misli, fobije i java,
horizonti prazni, ti si uzrok sjeti.
Eliksir daljine, svaki dan te bliži,
šetališta prazna, vertikale grada,
tvoj korak tišine, mojom šutnjom vlada,
plimom raste ljubav, prkos nijemo pada.
Ćudljiv mjesec žmirka, dok se nebom šeta,
vjetrić tiho piri, u granama bora,
cvrčak tužno jeca, nema vrućeg ljeta,
zanos žuri tebi, pored plavog mora.
Krhka grana škripi, prolaznost je lomi,
stazama našim, nebo se prolama,
ako ti je teško, tugu zatomi,
tvoje mjesto prazno, danas sjedim sama.
O, kako bih rado da si sada ovdje,
da stoljetna stijena, ne zjapi u prazno,
teško mi je danas, bol u duši grca,
s tobom ode radost, i dah mojeg srca.
"Mi smrtnici, postižemo besmrtnost u stvarima koje ostaju poslije nas, koje stvaramo zajedničkim snagama". /Ajnštajn/
- 18:35 -
srijeda, 09.03.2011.
Sokole moj
Uploaded with ImageShack.us
Ako je lice maska komedije,koja pokriva tragediju duše, onda je ovo krhko postojanje dašak svjetlosti što će svaki trenutak nestati u izmaglici ljudskog življenja.
Čovjek se rađa da bi patio, da bi živio i u tom življenju prolazio, nestajao i prestao biti, a ŽIVE sve do trenutka dok postoje oni koji se sjećaju i bilježe nježno postojanje u svojoj duši, mislima, u svojem dahu koji je svakim danom sve bliže onima dolje, a sve dalje od iskre iz koje je niknuo taj nježni cvijet postojanja.
Danas sjedim tu visoko iznad, na mramornoj ploči, ispod koje snivaju snove oni koji su meni udahnuli život, zapravo svi su ovdje, svi oni kojima sam nešto značila i koji su meni bili smisao postojanja. Zašto pišem ovu priču baš sa ovog mijesta? Zašto želim osjetiti taj dah smrtnosti da bi zabilježila trenutke naše ljubavi za sva vremena....besmrtnosti.?
Nisam više djevojčica i ne čekam oca ispred dvorišta da mi donese svilene bonbone ili u najgorem slučaju, tičariće, male jajolike u svim bojama. Voljela sam čekati oca kada se vraća s posla, a pored bombona, čekala sam da odloži svoj kaput, kako bih mu uzela kaubojski roman i nestala na glatkoj litici u obližnjem šumarku.
Uploaded with ImageShack.us
Tata je govorio; Sokole moj, nema lipšeg pogleda od pogleda sa brežuljka Gospe Čatrnjske....mislio je na one dane kada se sjedini sa svojim precima , upravo ovdje. Sada ste svi ovdje, did, baba, stric, Ante, tata, mama.......... , a ja sjedim i bilježim svoja sjećanja na nezaboravno i sretno djetinjstvo......
Podne je, zamišljam crvene makove na obljižnjim njivama, boju lišća koje je spržilo sunce, boju vjetra, boju krvi....Život je kratak poput godišnjeg doba, trajanja ljetnog pljuska, trenutak u kojem ptica nestaje iza oblaka.
Jedna ljepota poništava drugu, sve su kratkotrajne, i život svih vas bijaše kratkotrajan....prekratak....gotovo da i niste živjeli.....Prošli ste muke življenja, ratove, uživali u miru i blagostanju.....niste si mogli ništa poželjeti, a da se to i ne ostvari, a onda zlo zavlada ovim malim udaljenim dijelom svemira.....jer i najveće zlo dolazi preko najvećeg dobra.
Oblaci su postali crni, tenkovi su jurili poljima, granate su gađale prijatelje....valovi ljepote nestadoše na pučini, a u srcima najmilijih izdubila se široka jama u koju su propali svi snovi o dobru i dobroti.....Ostali ste sami, vi čuvari ognjišta, htjedoste sačuvati svoju muku, htjedoste obraniti znojem stečena, samo vama znana bogatstva, nije vrijedilo, nije.....to tek sada vidim kada vas nema.....
Nadali ste se slobodi, slali ste nam glasnike, vjerovali u sunce, govorili ste....Živjeli smo za vas, i umrijet ćemo za vas.
Na trenutak ću odmoriti dušu od tuge koja me zapljuskuje, kao valovi na dalekom oceanu....i prisjetiti se jedne druge priče....
Prisjećam se tamnopute djevojčice, sa dvije prekrasne pletenice, bosonoga i bezimena, sa bezbroj imena koje joj nadjenuše....Lica boje čokolade, usne rumene od vijetra, kosu su joj rijetko šišali, kada bi je spustila, blještala je poput oniksa na užarenom suncu....Imala je pogled sanjara, kao da je znala da su za nju sačuvani najljepši snovi....Trebala je samo ispružiti svoje tanke ručice i dodirnuti besmrtnost svih voljenih stvari....
Rasla je u svojoj bezbrižnosti, mažena i pažena, skakutala je proplancima sa svojim vršnjacima, nisu imali puno, ali imali su sve. Imali su svoje snove, svoja stada što su pasla među zvijezdama.....Plutala je prašnjavim puteljcima, gledajući kako odmiču oblaci i ptice.....Kraj ognjišta je slušala legende o vilama i vilenjacima, o partizanima i ustašama, o noćnim prikazama, drhtala je od straha ne znajući da će jutrom sve to nestati sa noći....Bacala je kamenčiće na dječake koji su je zadirkivali, bojala se mraka, ptičijeg krika, zmijina piskanja, bježala je od šarenih leptira......Djevojčica je rasla i postala dijevojka na čijem su se licu zaustavljali zadivljeni pogledi........A onda se pojavio on, visok i crn, kao iz Grimove bajke....Njegova ljepota je zasjenila sunce na prominskom nebu, njegova kosa je viorila na vijetru, voljeli su se, postojali su samo njih dvoje....ruka u ruci...oko u oku....pogled u budućnost, koja ih nikada nije dotaknula.....Njegovi su vjerovali u zvijezdu.....njezini u križ, nisu ih htijeli.....i pokorili su se jačima.....ugasnula se ta blistava čistoća, prepuna mirisa...bili su žrtvovani razlikama, bili su ustrašeni, bili su premladi da se odupru....Crvenom sjaju zvijezde i uzvišenoj ljepoti križa.....Bio je to žrtveni dar besmrtne ljubavi......Strah je ubojica ljubavi.....
Raspršili su se svileni snovi, nestale su sjajne zvijezde vodilje, ostala je samo ljubav.....taj slabi plamen na njihovom proplanku, prepunom trnja u čijoj se sredini ljeskalo malo jezero.....Za ostale, pojilo za šumske zvijeri, za njih bijeli ljiljan blistave čistoće u koji je uronjena njihova najčišća ljepota......Ostala je samo ta vatra koja je gorjela, koja je grijala, koja je pomagala da se odupru tami i da se bore sa strahom...
Njegov se mladi život ugasio, njegovo tijelo počiva pod obiteljskom zvijezdom, a ona.....žena u crnom, sa križem oko vrata, sa pogledom sanjara....i sada luta stazom ispod borova gospe Čatrnjske.....kao bezimena ptica u krletci prolaznosti, tiha i sama.....
Sokole moj..... nemoj nikada zaboraviti našu kuću, nemoj dozvoliti da se u njoj ćukovi legu....samo se u tebe uzdam......Dragi tata!!!!!, nisam je zaboravila.....ja živim za svaki slobodni trenutak koji provodim u našem domu.....i sada sam ovdje ...Nisam čekala da nestane očaj kako bi me ispunila nada...nisam mislila na strah koji me je obuzimao u crnim noćima...ledenog mjeseca. Samoća me je tištila i tješila...ti i mama ste u svakoj biljci, voćci, svakom kamenu, u dahu u svijetlu i tami i gdje god da krenem prati me tišina...čas prijeteća...čas umirujuća, kao slaba jeka iz prošlih života....Od kada vas nema, od kada ste se pridružili dušama naših predaka....među zvijezde....ostala je naša kuća kao plamen...kao riječ...kao pogled...kao šum nepoznatog svijeta...
Kako vam zahvaliti za svu ljijepotu duše, kojom ste me obdarili, vi što ste se mučili poput mrava koji na svojim krhkim leđima nose teret....deset puta većeg od sebe.
I dok se vjetar nadimao....i tjerao oblake, bljesnula je vizija, u kojoj sam vidjela mali kamenu kućicu, mali muzej sa svim sačuvanim vama i meni dragim stvarima....
Tako se riječ pretvorila u djelo....i tu pored naše kuće stoji malo kameno zdanje....kao spomen....kao rijeka koja zrcali plavu boju neba....
A ljudi dolaze, dive se....zjenice im se šire...pogledi blistaju i lebde poput zvijezda u noći....
Ako je ljepota u očima onog koji gleda....onda ste vi moja snaga...moj život...krv i bol, vi ste moj ushit....rosno jutro u kojem slušam vrapce što skakuću na granama....
Vjetar donosi brecanje zvona sa zvonika Gospe Čatrnjske, buku kuća u gradnji i smijeh graditelja.....
Vidim vaša zadovoljna lica....Sokol je ostvario vaše snove.....Raširena krila čuvaju ognjišta mučenika....Zemaljska blaga nastaju i nestaju....Smrtnici koračaju prema beskraju...vraćaju se u prošlost....da bi otputovali u budućnost.
Uploaded with ImageShack.us
- 18:59 -
