ponedjeljak, 31.01.2011.
Ruke
Ni riječ, ni pogled, ni osmijeh, u mojem srcu ne može probuditi emocije kakve mogu probuditi ruke, ruke majke, bake, djeteta, prosjaka, mučenika i zadovoljnika, sretnika i nesretnika, pobjednika i gubitnika, jednostavno ruke.
Sjetih se prekrasnog teksta kojeg sam poželjela objaviti na svojem blogu, i evo tu je.
Uvijek mi kod ljudi koje tek upoznajem pogled spontano klizne k rukama. Jer, ruke govore o osobi više od lica. Ruke imaju svoj život. Svoju prošlost koju je lice već zaboravilo jer i onako svakodnevno mijenja maske, od situacije do situacije. Nošeno nekom silnom željom ili strahom.
No, ruke...Ruke uvijek govore istinu. Jeste li kad vidjeli tužne ruke? Umorne? Zbunjene? One ponizne? Da ne govorim o onim nametljivim, ljutim, rukama koje uvijek žele imati kontrolu i koje su izgubljene u uzaludnim pokušajima služenja nekom razjedinjenom biću.
U rukama je molitva. Stvaranje i - razaranje.
Ne postoji ljepša slika od sklopljenih dlanova u poniznoj molitvi. Ruke su naša veza sa Stvoriteljem, ali i sa svijetom u koji nas je poslao.
U rukama je ljubav , tijela s tijelom i duše s drugom dušom. Kroz njih teče energija cijelog Svemira. One opraštaju, ali i opominju. Miluju, igraju se. Jeste li ikada vidjeli - nasmješene ruke? Pogledajte ruke djeteta. Čiste i nevine, tek krenule u svijet uz iskonsku želju da ga upoznaju i stope se s njim u spontanoj igri dodira.
Ruke služe za univerzalnu komunikaciju sa svime što postoji. S ljudima. Životinjama. Biljkama. Pa čak i stvarima. Energija dodira još dugo blagosivlja (ili prokljinje) ono što su jednom nečije ruke dotaknule.
Priče se pričaju rukama. Samo one mogu ispričati skrivene detalje koji bi se u riječima izgubili ili se učinili nevažnima. Samo će te pogledom na ruke otkriti ljubav, ili ravnodušnost. Ne na licu. To "piše" na rukama.
Ruke sade. Njeguju. Beru. I hrane. Ruke liječe. Previjaju rane. Iscjeljuju one tjelesne., ali i rane duše, jer ona je najviše i najjače povezana s rukama.
Ruke su uvijek istinite. Čak i kad lice to nije. Pogledajte svoje ruke. Pratite kako se ponašaju u situacijama kada imate osjećaj da Vi niste Vi, da ste netko drugi tko je bolji od Vas, ili - lošiji. Vaše će ruke uvijek ostati dosljedne sebi. I Vama. Ma što Vi pokušavali biti, one će uvijek ostati iste, i jednostavne. I ma koliko ih natjerali da budu ljute, ili bijesne, one će uvijek sa zadrškom obavljati "posao", kao nedovoljno plaćeni radnik, nemotiviran u služenju svog tvrdoglavog i nemilosrdnog gospodara. A u trenutcima mira Vaše će vam ruke reći tko ste doista.
Vjerovali ili ne, rukama se može zagrliti cijeli svijet.
I planeta Zemlja stane samo u jedan jedini dlan:)
Autor: Valnea/ 2002.
- 19:04 -
srijeda, 19.01.2011.
SAMOJ SEBI
Noć se širi nebom, oko mene nepoznata lica, a na njima odsjaj osmjeha, na mene se spustila tuga i sve je tužno i blijedi poput mračnog sna.
Oblaci dišu, vrhovi planina tužno očekuju još jedan snijeg, spremaju se za još jedan kićeni snježni ogrtač. Mjesec raste u mojim umornim očima, ptice kruže i ispuštaju prestravljene krikove, gledam Božanstvo koje izranja iz ništavila, zatvaram oči i uranjam u neki drugi svijet.
Gdje sam??? U kojem to okrutnom svijetu živim??? Kome se radujem??? Što predosjećam??? A srce lupa, osnaženo ponosom i kao da kaže! Nedaj se....zadrži svoj entuzijazam........Ništa veliko se ne postiže bez entuzijazma.....Ali, lako je reći, to treba i moći....danas to ne mogu......
Kakvo me to ništavilo obuzima??? Kakva je to nemoć, tuga, ljutnja, razočaranje??? Što sam očekivala od ljudskih bića???......Nagradu?......Ne draga moja.....Nema nagrade......Samo bič, znoj i suze......To si dobila za sve misli napisane, a ne pročitane!!!!!!
Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede....Gdje je
nestala mudrost??? Dali je uopće postojala??? Svi smo mi s vremena na vrijeme, ljudi, neljudi, mudri i podli, ranjivi i uboice riječi, ništavila koja nestaju u vremenu prolaznosti.
Upaljena svijeća lije voštane suze, padaju sjene i stvaraju privid života u životu, koji je slijed smrti i preporoda......Pa neka, jer su se najveće sreće rađale iz patnje i očajanja.
I ova tmina što me okružuje od koje ne vidjeh klopku u koju sam upala, a iz koje se ne može pobjeći....Zaboravih da u životu postoji neuspjeh i duboko vjerovanje da čovječanstvo čeka na nju ili njega da u nama oslobodi istinu, energiju i ljepotu. Gledam u upaljenu svijeću, u smrznute voštane suze i zlatni sjaj upakiran u uzdah.
Htjedoh napisati najljepše priče, htjedoh dodirnuti nebo, skinuti zvijezde.....Ali, ljestve mi bijahu prekratke i ostadoh visiti u zraku, u tom snježnom zraku u kojem izgubih prijatelje, stekoh neprijatelje, u zraku u kojem su se vrata zatvorila, mogućnosti nestale, a snovi se raspršili.
Što sam to tako ružno učinila da izazvah bijes meni nepoznatih ljudi......Pokrenuše lavinu prostota i postadoše tužna većina, koja uništava sve lijepo, sve ljudsko, sve božansko, a budi mržnju, jad i očajanje. Ponašala sam se prema drugima onako kako sam željela da se drugi prema meni ponašaju...Ako smo svi mi slike i prilike jedni drugih, ako imamo ista osjećanja, iste nade, iste strahove, iste greške......Zašto nam krv nije ista??? Zašto se neki pjene, a drugi su božanski mirni. Od kuda u čovjeku toliko kletvi??? Toliko mržnje ??? Toliko nepovjerenja i iskrivljenih misli.
Zašto svojim neuspijehom, žele umanjiti tuđe uspijehe??? Svojom nesrećom uništavaju tuđu sreću, toplu misao u potoke slanih suza.
Pokušala sam se jednako smješiti i prijatelju i neprijatelju, pronaći u svima nešto lijepo, što ću cijeniti i čemu ću se diviti i u svima pokrenuti tu iskonsku čežnju za poštovanjem.
Svaki čovjek posjeduje kvalitete vrijedne poštovanja, a ja sam samo htjela da mi i pohvale i pokude, dolaze iz dubine Vašeg srca. Pohvaliti druge, osmjehnuti se, pokazati brigu, napisati komentar, dobrobit je za onoga koji daje kao i za onoga koji prima.
Nikada nisam mislila da ću u životu posegnuti za zabranama, da ću nekome uskratiti, slobodu riječi, ali i sloboda ima svoje zakone!!!!!!!!!!!
Demoni su zavladali virtualnim svijetom, sunce je prestalo sjati, grobari riječi kopaju rake da ljepotu skriju što dublje, da nikada ne ugleda svjetlost dana.
Umorna od nade da ću promijeniti druge......promijenit ću sebe za dobrobit drugih...
Slušam šum vjetra, žubor kiše, očekujem sunce na zamagljenom nebu, njegov odsjaj u kapljici vode, to sunce će otopiti led u srcima, zločestih i neće im dozvoliti da se dočepaju moje duše, da unište moj svijet, da bi stvorili svoj.........
Umorne oči ispod kapaka, puštaju misli da odlete u noć, te misli koje se pitaju....Sa kime se zvijezde igraju skrivača??? Zašto je mjesec žut??? Zašto je nekada okrugao??? Kome krijesnice nose malene svjetiljke???
Nema bolje škole od tuge, iz tuge izranja sva ljepota utopljena u greškama na kojima učimo i stvaramo dugačak put do istine......
Idem naprijed, unatoč sramoti kojoj me izvrgnuše demoni zla.......Slijedim svoju misao, misao budućnosti koja će progutati sve što me ovih dana poljuljalo, a nesretnici će i dalje nositi svoj ležaj od trnja i sijati mržnju.
Drago kamenje se ne može izbrusiti bez trenja, a čovjek se ne može usavršiti bez iskušenja.
U životu ništa nije slučajno, ako se nadamo da će se nešto slučajno dogoditi, nikuda nećemo stići....
Možda mi sutra na nebu zasja šarena duga i ljepša misao oslobodi dušu tužnih trzaja, možda zli demoni prestanu spuštati prazne kante u prazan bunar.
Jedino bitno kod svake priče je kraj, a uspomene su raj iz kojeg nas nitko ne može istjerati..........
- 22:30 -
petak, 07.01.2011.
" Kletve imaju moć, samo ako u njih vjerujemo"
Lako je plutati po rijeci, iz dana u dan, ne treba velika vještina i napor, ali odrediti se i biti čovjekom, to je već teže, živjeri, a ne živjeti i u takvom životu samo čekati gdje će onaj drugi pogriješiti, e to je već za odabrane to je za sumnjivce i samoljubce. To su oni koji priznaju samo sebe i svoje, to su oni koji bi po drugi puta umorili Isusa, ali ovoga puta u ljudskim srcima.
Čim im se učini da je netko pametniji, strpljiviji, odvažniji, eto grobara, eto drskih bikova, koji bi najradije knjižnice pretvorili u staje, to su oni koji misle da znaju, a nikada se neće potruditi da nauče, to su oni koji misle, a misli im ne hvataju tuđu misao i u tom svojem bunilu srljaju kao brojni križari protiv križa.
To su lakrdijaši i vjetrogonje, koji sumnjaju u sve i svakoga, koji bi najađe i povjest evanđelja proglasili legendom, Isusa Krista, čarobnjakom i smutljivcem naroda. Reći će, tko je on? Pa nije činio čudesa, osim što je hipnozom izliječio nekog bjesomučnika, ma nije on umro na križu........., samo se pretvarao da bi bio što tajanstveniji, ne bi li ljudi vjerovali, da je uskrsnuo.
Oni su spremni satima raspravljati da su 3 i 3 šest, da je život bajka, izmišljotina, a samo ono što oni čine, e to je život, to je stvarnost, samo su oni izabrani da vole svoj DOM i DOMOVINU i to će ponavljati iz dana u dan i ako se usudimo, blogerski izraziti, a ne,.......svi ste vi izdajnici, mrzitelji Hrvatstva.......i ti i takvi čovjekoljupci i bjesomučnici, zagorčavaju naše bezbrižne POSTOVSKE sate......,a o sebi mišljaše kao da su stvoritelji božanske demokracije.....Smatrajući se ljudima koji su poslani da nas na svoj preniski način ugnjetavaju, te da bi nas trebalo staviti pod pasku liječnika.....umobolnih....
I na tom putu koji sama izabrah , a ponukana takovim prosvjetiteljima, pođoh u potagu za tim mrziteljima Hrvatstva, za četnicima-početnicima, od bloga do bloga, od posta do posta i nigdje ne naiđoh na takove utvare....Hvala ti Bože.......pronađoh nešto sasvim suprotno....., toliko istine, mudrosti, razuma, ljepote, naravi, mira, bola, samilosti, budućnosti..................Ima tu i krpanja kršćanstva bez Boga, a najvećim dijelom to su političke i filozofske doktrine, koje u dubini svoje misli i jesu mistika. Ali ne nađoh ništa ružno.....ili takvo nešto nisam ni tražila.... to će najprije i biti.........jer ja volim u svakom čovjeku tražiti nešto dobro, nešto lijepo, pokušavam pronaći tisuće razloga, zašto je takav , kakav je......
Pa i naš VITEZ, koji stalno napada, prigovara, opstruira..........Koji ne prepoznaje ljepotu Doninih misli, Sanyevu dobrotu, Analizinu lukavost, Osmenovčevu samozatajnost, koji misli da ako pročita CRNI BLOG KOMUNIZMA, da će i sam postati komunista......Tu su i svi oni registrirani i neregistrirani, koji komentiraju na mojem blogu, svi oni pristojni i prostaci.................Kako ih shvatiti, kako reći da je i grijeh lijep, da je i nasilje ponekad potrebno i lijepo............da je zapravo sve lijepo što potvrđuje život.
Praštanje i zaborav su sastavni dio života............Ako naša epoha, naša uljudba i naš život počinju s rođenjem Kristovim, trebamo li se sjećati i znati .....što je bilo prije njega? Ne to nije naše, to su druge brojke, to su drugi sistemi, tu nema naše strasti, možda je lijepa, ali je mrtva...........
Cezar je u svoje vrijeme, digao veću buku od Isusa, a Platon je više znao od Krista.............Ali još se govori o jednom i o drugom, ali tko se oduševljava sa Cezarom? Ili tko je protiv Cezara?......I gdje su danas platonci i protuplatonci??????????????
Treba nam više tolerancije, da bismo mogli shvatiti druge, trebamo mijenjati sebe, to što su neki protiv svih, sa toliko bijesa, to samo govori o siromaštvu njihova duha.
Živimo brzim ritmom, živimo u ovom virtualnom dobu, u dobu koje svaki dan uzima nove žrtve, ali svako doba piše svoje evanđelje, pa tako i naše, sada i ovdje.
Ali , tko danas čita evanđelje? A tko razumije , kada bi i čitao? Neuki će reći, to su književne igrarije, zabave bolesnih mozgova. Da, možda, ali srce traži nešto drugo.............
Sve generacije imaju svoje brige, svoje misli - svoje ludosti i zato - zašto se nekome pravdati? Zašto svoje pogreške bojiti dnevnim bojama? Zašto dozvoliti dokonima da nas iz dana u dan maltretiraju svojim prizemnostima, a mi trpimo i sve odgađamo za sutra, a sutra se nalazi samo u kalendarima budala. Velika je razdaljina između kasno i prekasno. I zato za takve više nema mjesta u mojem životu, oni više ne stanuju ovdje, gotovo je sa njihovom samodopadnosti.......zbogom dosado......treba živjeti svoj život........iznositi svoje misli.....slušati pametnije od sebe.....upijati njihova znanja, a ne tapkati u mjestu. Ne nalaziti vremena, je isto kao da odugovlačiš sa jelom i pićem i snom, iz dana u dan, sve do smrti, od gladi, žeđi i iznemoglosti.
Znam da mudar čovjek nikada ne pravi megalomanske planove, ovo nisu planovi, ovo je sada i ovdje. Zbogom uvredama, kletvama, to nije moj svijet, to nije ono što želim čuti i doživjeti.
Onaj tko se služi kletvama, treba znati, da kletve imaju moć samo ako u njih vjerujemo.
A tuga u takvim bićima će se gomilati kao što mravi gomilaju svoja zrna pjeska i tako nastaje dorac, dovoljno prostran da se u njega smjesti svaki san.
Svaka pismenost i ljepota izraza za njih je zadah ugašenog stijenja, smrad pokvarenog ulja, što guši dah. .....A za druge, oni su nesmotreni ljudi, suviše obični, tako priprosti, zamagljeni i ništavni, gotovo zarezi na osrednjem obrascu. I na kraju, moram reći da još osjećam toplinu napisanih riječi, osjećam divljenje prema autorima napisanih postova, rado ću se zaustavljati na takvim mjestima i upijati riječ po riječ, ma što kritičari u svojem neznanju mislili o tome.
Hvala Vam svima što obogaćujete moje misli, što uživam u priči čudesa, što zajedno stvaramo pokret ljudi, što pokušavamo promijeniti lice svijeta. Ako nas različitosti razdvajaju, neka nas pisanje spaja.
- 22:36 -
