srijeda, 19.01.2011.
SAMOJ SEBI
Noć se širi nebom, oko mene nepoznata lica, a na njima odsjaj osmjeha, na mene se spustila tuga i sve je tužno i blijedi poput mračnog sna.
Oblaci dišu, vrhovi planina tužno očekuju još jedan snijeg, spremaju se za još jedan kićeni snježni ogrtač. Mjesec raste u mojim umornim očima, ptice kruže i ispuštaju prestravljene krikove, gledam Božanstvo koje izranja iz ništavila, zatvaram oči i uranjam u neki drugi svijet.
Gdje sam??? U kojem to okrutnom svijetu živim??? Kome se radujem??? Što predosjećam??? A srce lupa, osnaženo ponosom i kao da kaže! Nedaj se....zadrži svoj entuzijazam........Ništa veliko se ne postiže bez entuzijazma.....Ali, lako je reći, to treba i moći....danas to ne mogu......
Kakvo me to ništavilo obuzima??? Kakva je to nemoć, tuga, ljutnja, razočaranje??? Što sam očekivala od ljudskih bića???......Nagradu?......Ne draga moja.....Nema nagrade......Samo bič, znoj i suze......To si dobila za sve misli napisane, a ne pročitane!!!!!!
Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede....Gdje je
nestala mudrost??? Dali je uopće postojala??? Svi smo mi s vremena na vrijeme, ljudi, neljudi, mudri i podli, ranjivi i uboice riječi, ništavila koja nestaju u vremenu prolaznosti.
Upaljena svijeća lije voštane suze, padaju sjene i stvaraju privid života u životu, koji je slijed smrti i preporoda......Pa neka, jer su se najveće sreće rađale iz patnje i očajanja.
I ova tmina što me okružuje od koje ne vidjeh klopku u koju sam upala, a iz koje se ne može pobjeći....Zaboravih da u životu postoji neuspjeh i duboko vjerovanje da čovječanstvo čeka na nju ili njega da u nama oslobodi istinu, energiju i ljepotu. Gledam u upaljenu svijeću, u smrznute voštane suze i zlatni sjaj upakiran u uzdah.
Htjedoh napisati najljepše priče, htjedoh dodirnuti nebo, skinuti zvijezde.....Ali, ljestve mi bijahu prekratke i ostadoh visiti u zraku, u tom snježnom zraku u kojem izgubih prijatelje, stekoh neprijatelje, u zraku u kojem su se vrata zatvorila, mogućnosti nestale, a snovi se raspršili.
Što sam to tako ružno učinila da izazvah bijes meni nepoznatih ljudi......Pokrenuše lavinu prostota i postadoše tužna većina, koja uništava sve lijepo, sve ljudsko, sve božansko, a budi mržnju, jad i očajanje. Ponašala sam se prema drugima onako kako sam željela da se drugi prema meni ponašaju...Ako smo svi mi slike i prilike jedni drugih, ako imamo ista osjećanja, iste nade, iste strahove, iste greške......Zašto nam krv nije ista??? Zašto se neki pjene, a drugi su božanski mirni. Od kuda u čovjeku toliko kletvi??? Toliko mržnje ??? Toliko nepovjerenja i iskrivljenih misli.
Zašto svojim neuspijehom, žele umanjiti tuđe uspijehe??? Svojom nesrećom uništavaju tuđu sreću, toplu misao u potoke slanih suza.
Pokušala sam se jednako smješiti i prijatelju i neprijatelju, pronaći u svima nešto lijepo, što ću cijeniti i čemu ću se diviti i u svima pokrenuti tu iskonsku čežnju za poštovanjem.
Svaki čovjek posjeduje kvalitete vrijedne poštovanja, a ja sam samo htjela da mi i pohvale i pokude, dolaze iz dubine Vašeg srca. Pohvaliti druge, osmjehnuti se, pokazati brigu, napisati komentar, dobrobit je za onoga koji daje kao i za onoga koji prima.
Nikada nisam mislila da ću u životu posegnuti za zabranama, da ću nekome uskratiti, slobodu riječi, ali i sloboda ima svoje zakone!!!!!!!!!!!
Demoni su zavladali virtualnim svijetom, sunce je prestalo sjati, grobari riječi kopaju rake da ljepotu skriju što dublje, da nikada ne ugleda svjetlost dana.
Umorna od nade da ću promijeniti druge......promijenit ću sebe za dobrobit drugih...
Slušam šum vjetra, žubor kiše, očekujem sunce na zamagljenom nebu, njegov odsjaj u kapljici vode, to sunce će otopiti led u srcima, zločestih i neće im dozvoliti da se dočepaju moje duše, da unište moj svijet, da bi stvorili svoj.........
Umorne oči ispod kapaka, puštaju misli da odlete u noć, te misli koje se pitaju....Sa kime se zvijezde igraju skrivača??? Zašto je mjesec žut??? Zašto je nekada okrugao??? Kome krijesnice nose malene svjetiljke???
Nema bolje škole od tuge, iz tuge izranja sva ljepota utopljena u greškama na kojima učimo i stvaramo dugačak put do istine......
Idem naprijed, unatoč sramoti kojoj me izvrgnuše demoni zla.......Slijedim svoju misao, misao budućnosti koja će progutati sve što me ovih dana poljuljalo, a nesretnici će i dalje nositi svoj ležaj od trnja i sijati mržnju.
Drago kamenje se ne može izbrusiti bez trenja, a čovjek se ne može usavršiti bez iskušenja.
U životu ništa nije slučajno, ako se nadamo da će se nešto slučajno dogoditi, nikuda nećemo stići....
Možda mi sutra na nebu zasja šarena duga i ljepša misao oslobodi dušu tužnih trzaja, možda zli demoni prestanu spuštati prazne kante u prazan bunar.
Jedino bitno kod svake priče je kraj, a uspomene su raj iz kojeg nas nitko ne može istjerati..........
- 22:30 -
