subota, 18.02.2012.
Tko smo....? Od kuda dolazimo....? Kuda idemo....?
" Postoji li pakao koji trajno dijeli Duše dobre od loših???
Zapitao se Michael Newton koji je sav svoj rad temeljio
na Duhovima svojih subjekata koji su mu ukazali da ne
postoji mjesto strašne patnje za Duše, osim ovdje na zemlji...
Sve Duše nakon smrti odlaze u jedan Duhovni svijet, gdje
se prema svakom postupa sa strpljenjem i ljubavlju...."
Spoznaja o svijetu postojanja, strah od tjelesne smrti, nepoznati obzor što titra
u vijugama željnim znanja, pretočenog u vjerovanje da rođenjem nismo počeli
niti će mo smrću završiti svoju šetnju po Zemlji....u ovom ili nekom drugom tijelu.
Što je to što pokreće naše biće....Od kuda strahovi što razaraju najsitnije atome
čovjekova bitka.....
Tko smo....??? Od kuda dolazimo....??? Kuda idemo....???
Taj nagon kojim drhtimo pri svakom dašku vjetra, poput životinja stjeranih u kut
isčekujemo trenutke koji će nas prekriti crnom koprenom i zauvijek utrti u utrobu
Zemlje.....Rastočene i u prah pretvorene.....
Kao ljudska bića, obdareni intelektom ne želimo prihvatiti činjenicu, da će mo
bez obzira tko smo i što jesmo u smrti biti isti, baš kao i oni manje vrijedni,
siromašni i bijedni.....
Dali je čovjek izmislio zagrobni život kako bi i poslije života nastavio sa ovozemaljskim
užitcima, kako bi održao svoj ego na životu i poslije života.....
Tu energiju koja se tijekom života razvija i koju nije moguće uništiti, koja traje i
pretvara se u neki drugi oblik.....U SMRT od koje strepimo....A spremni ubiti i za
najmanju pogrešku......
Gdje su nam dokazi da posljednjim izdahom iz našeg tijela izlazi Duša, koja
pronalazi put ka vječnom životu, a tijelo kao materija tone u dubine i stapa se sa
prahom iz kojeg je i nastao....
Od djetinjstva slušamo priče o Raju i Paklu, o vatri što plamti i guta zle Duše, o
svjetlosti što iskri na kraju tunela u koju odlaze dobri i skrušeni, što za života spoznaše
temeljnu istinu o kratkoći življenja i konačnosti, koju nazvasmo....SMRT...
Taj strah od nepoznatog, pretvoren u maštu, koja je spremna izgraditi dvore i kule
samo kako bismo učvrstili svoje vjerovanje da iza one tanke linije obzora postoji još
života.....boljeg i ljepšeg....
Ma koliko naobraženi, u trenutcima straha postajemo primitivni i slabi, ali u jednom
sasvim isti.....a to je da tijela umrlih ne ostaju na milost i ne milost grabežljivcima....
već ih od pantivjeka pokopavaju sve civilizacije....uz obrede i bez njih.....I oduvijek
se vjerovalo u zagrobni život, od Neandertalaca do današnjih dana....
Dali je čovjeku lakše prihvatiti kraj....Ako u svojoj glavi za života stvori svijet u koji će otputovati i možda na taj način prevariti smrt nastavljajući sa Dušom život vječni....
Opsjednutost Duhovima, a bez stvarnih dokaza i proživljenih životnih spoznaja...Unatoč
gubitcima u obitelji i želji da nam na bilo koji način daju do znanja da negdje jesu...
Da nas čekaju...Da zaboravimo na strah... Da vjerujemo i vjerovanjem nadživimo SMRT..... Tek u snovima osjetimo tu bliskost sa bićima koja su nas napustila i u
našim mislima žive kao Duhovi, kao Oblaci što se premještaju s jednog kraja neba na
drugi......
Znanstvenici tvrde da ako DOBRO ne može postojati bez ZLA.....Tako u slučaju
postojanja RAJA, mora postojati i PAKAO....A ako Bog jednako voli dobre i zle, ako ne kažnjava već nas potiče na dobro i pokazuje put pročišćenja na zemlji gdje živimo svoj Raj i Pakao.....Svoju slobodu izbora u Vjeri i Ne vjeri.......
Zašto unatoč ne dostatku dokaza želimo vjerovati da je život vječni i ako ovaj život ne proživimo lagodno to će mo nadoknaditi slijedećim dolaskom na zemlju....Kako se bez vjere suočiti sa smrću djeteta na početku života ....??? Gdje pronaći opravdanje i božiju providnost u tako teškom trenutku....??? Zašto Bog ne spriječi učestala samoubojstva i ubijanje nevinih i ne zaštićenih bića.....??? Zašto ne spriječi gladovanja i ratove, a u interesu velikih i bogatih sila....??? Gdje je u tim trenutcima Božija dobrota....???
Dali je takova težina života nužna kako bismo Dušu pročistili obraćenjem i molitvom, kako bismo učvrstili svoju vjeru ili je tek spoznali....
Bezbroj pitanja bez odgovora.....
Tko smo....??? Od kuda dolazimo....??? Kuda idemo....???
Zašto čovjek ima Dušu, a životinje ne....!?
Koliki je prostor svijeta u koji Duše odlaze...? Dali je taj svijet prenapučen..? Dali je sve izrečeno ljudska fikcija da bi lakše napustili ovozemaljski život i Dušu prepustili visinama....
Dali smo mi samo energija koja se mijenja iz jednog oblika u drugi....?
Kao što voda zagrijavanjem prelazi u paru, a para stvara oblake, oblaci ponovo u tekućinu koja u kiši pada na zemlju, a u čitavom tom vrtlogu energije, postoji osnovna nit koja se manifestira na različite načine....
Dali je čovjek zbir svih energija koje postoje u svemiru....?
Dali je čovjek ona kapljica kiše koja kratkoćom života od oblaka do zemlje gdje pada i umire, da bi isparavanjem ponovo stvorila oblak što će kada dođe vrijeme opet pronaći svoj put ka Zemlji...., Ali ne na istom mjestu, već na sasvim drugom kraju svijeta....
Tko se ne boji smrti....???
Ja DA.....I zato toliko pitanja....???
Možda baš Vi znate odgovor....???
Dali zbog straha ili spoznaje da je život naprosto ne ponovljiv, da je naš um prepun neobičnih treperavih jednadžbi....Da samo um može preskočiti vrijeme i prostor, povezati ne povezano.....Da su naše energije ključ svega spojivog i da naprosto ne znamo....
Tko smo....??? Od kuda dolazimo....??? Kuda idemo....???
I na kraju....Dali je zagrobni život istina koju nitko ne može dokazati....?
Dali u nama ćući strah pretočen u spoznaju da koračamo prema svjetlu na kraju tunela, napuštajući temelj života rođenjem.....,Instikt u preživljavanju.....I na taj način omogućavamo razvoj i produljenje vrste.....
Ako gledatelj vidi više od igrača onda smo mi na ovom svijetu igrači koji igraju svoju utakmicu života....Neki će je igrati dulje, neki kraće, neki će je napustiti i prije nego zviždljka označi kraj igre.....
- 20:00 -
nedjelja, 29.01.2012.
Legenda o gradu Promoni....O ljubavi Princeze i Vojskovođe....
U dvorcu što strši u visine, do kojeg riječi putuju duboko i dugo......a gorki miris pelina
odiše čežnjom koja doseže nedostižnu liniju obzora......
U ljubavi većoj od života, sa strepnjom u Duši i nadom u Srcu, Vlastelin Šimun i Kneginja
Marasa su odgajali svoju jedinicu Princezu Promonu.....Vremena su bila čemerna, nasrtaji tuđina da pokore utvrdu i dvorac Šušelj su bili svakodnevni......
Vlastelin Šimun plah u Duši i s blagošću u srcu, sa strahovima koji su ga razdirali i činili tako krhkim i pobjedivim....Sa riječima poput milovanja, bez borbenih iskri, ali spreman položiti vlastiti život za sreću voljene supruge i kćeri jedinice....
Princeza Promona, borbena i snažne volje, sušta suprotnost svojem ocu, odluči zakoračiti
u zimogroznu dolinu kako bi spoznala što vladari grada podno Šušelja smjeraju u svojim svakodnevnim izvidima, ostavljajući duboke brazde na oranicama prekrivenim smrznutim snijegom iznad kojih se čuo samo meki cvrkut vrabaca.....
Oko nje sićušne kućice koje su mirisale na siromaštvo, a u daljini raskoš i sjaj bezimenog grada....Ona zaogrnuta turobnim mislima sa smjelošću u pokretu, nestrpljiva, ali odlučna u nakani da napokon oslobodi svoje brižne roditelje zlih slutnji....
Sumrak je lagano tonuo u tamu....Ona na Gavranu, a pored njega Bella koja je na snijegu izgledala poput daha u nestajanju....Rzaji u polumraku su odzvanjali vlastitom jekom.....Zaustavili su se na uzvisini sa koje su se jasno vidjeli vojnici u pokretu, mjesec se
smiješio u polutami i obasjavao snažnu siluetu Vojskovođe Markusa, čiji je pogled zastao na pola puta do Princeze......Samo je tiho uzdahnuo i dao zapovijed svojim vojnicima da se utabore, a sam je krenuo ispod mjeseca ususret neviđenoj ljepoti koja kao da nije predodređena za ovaj mračni svijet....
Zrak je bio kristalno bistar, Promona je bez razmišljanja u kasu klizila prema lijepom Markusu, čije su tamne oči blistale poput oniksa uronjenog u tople i nježne djevičanske ruke....Konji su im se dodirnuli njuškama....Zveket urešenih griva je odzvanjao u tišini....Dah im se utopio u riječi nježnije od svilenog plašta, koji je obavijao Princezino nježno tijelo uronjeno u drhtavo sedlo.....Zle slutnje su se utopile u pogledu najnježnijih osjećaja.....Sokol je sletio na Princezinu ruku nagovještavajući godine mira i blagostanja...
Vojskovođa Markus je prozborio....Princezo....Raskoš mojeg grada čeka svoju vladaricu...Podarite mu svoje ime, a meni svoje Srce i ljepotu....Povedite me svojem ocu da mu iskažem svoje poštovanje i časne nakane, te da objavim dugotrajan mir....
Princeza je tiho odahnula kao da je bila spremna i na najveću žrtvu samo da usreći svoje
ostarjele roditelje, da im podari svjetlost jutra u jeseni godina koje su pritiskale njihova škripeća pleća.....Žudnja Vojskovođe Markusa i vladara najsjajnijeg grada što se prostirao od planine Promine do rijeke Krke.... u blagosti je prodirala kroz zidine starog dvorca Šušelja.....Princeza Promona, pomalo smetena priopći svojim zabrinutim roditeljima svoju odluku i naloži slugi da uvede Vojskovođu Markusa...., čiji grad je desetljećima čekao svoju Princezu....Najljepšu i najhrabriju u tom dijelu svijeta....
Vlastelin Šimun je sa strepnjom promatrao svoju jedinicu....Ali Knjeginja je sa osmjehom uživala u nježnim kretnjama svoje kćeri i prisjetila se svojeg obećanja dok je stajala na rubu najviše kule Dvorca Šušelj...."Ako rodim kćer, zvat će se Promona i biti će vladarica grada što blista u bogatstvu i otmjenosti detalja"....
Princeza je bila sretna, mada pomalo izgubljena u mislima jer je napuštala svoj voljeni dvorac, svoje drage roditelje, svojeg Gavrana i Bellu....Ali uzbuđena što je napokon zavladao mir....Svadbena raskoš se prelijevala preko drevnih zidina i stapala se sa raskoši grada koji je tim danom dobio ime Promona i svoju vladaricu Princezu od Šušelja....Zveket oružja je utihnuo, tuga je napustila Princezine misli, uživala je u pažnji i ljubavi svojeg supruga koji joj je predao ključeve grada i ukazao najveću čast i veliku zahvalnost....
Zaogrnuta u plašt poput pjene, sa svijetiljkom u ruci poput krijesnice, tiho i dostojanstveno je priopćila svojem suprugu sretnu vijest.....Postat će roditelji....Vojskovođa Markus, lijep i otmjen, lica opaljenog suncem, sa iskričavom suzom u tamnim očima....Kleknuo je pred svoju voljenu i zahvalno joj poljubio rubove svilenog plašta što je nježno obavijao Princezino tijelo ističući neponovljivu otmjenost....
Prstima je dodirnuo dugu pepeljastu kosu, što se prelijevala preko ramena do gipkih koljena.....čineći je neodoljivom i profinjenom....
Jednog proljetnog jutra, rođen je prvi sin Princeze Promone i Vojskovođe Markusa....Grad je bio na nogama....Slavlje je trajalo danima....Nadjenuše mu ime Martin....Sretni roditelji su uživali u prizoru koji je zračio ljepotom i sretnim smijehom prvorođenog čeda....
Grad je živio svoj mir....Blagostanje se osjećalo na svakom koraku...Oružje je odavna utihnulo....Uživalo se u slijepoj zanesenosti....Princeza je bila djetinje sretna....Slušala je cvrčanje udaljenog cvrčka u pukotini zida....Ponovo se zaoblila....Na svijet je došao Mihovil, pa Roko i napislijetku blizanke, Anastazija i Marija....
Nakon godina mira u zraku je lebdjela neka čudna strepnja, Princeza je postala vitka i lomna...Strepila je nad odrastanjem svoje dječice....Jednog rosnog jutra, stigao je glasnik....Umro je Vlastelin Šimun....Princeza je gorko zajecala, cijela se skamenila od ...tuge....Ruke su joj utrnule od bola....Preplašena i smućena krenula je sa pratnjom put Šušelja....Kneginja Marasa je izgledala poput sjene što titra na zidu dvorca , praćena mjesecom u nestajanju iza oblaka....Nije dočekala svoju jedinicu...u zoru je izdahnula od tuge za voljenim Šimunom....
Princeza je po prvi puta osjetila što je gubitak...Klonula je u jesenju vrištinu....Čula je samo šuplju jeku....Izgledala je poput prikaze, sva se obavila tišinom i osjećajem zastrašujuće samoće....
Vojskovođa Markus je dao sahraniti Vlastelina i Kneginju po najvećim počastima...Po njihovoj želji položili su ih na uzvisini podno planine Promine nedaleko od Čatrnje koja nikada, pa ni do danas nije presušila...Vlastelin Šimun je za života dao iskopati najdublji bunar sve do izvora u znak zahvalnosti okolnom stanovništvu, kako nikada nebi ostali bez pitke vode....Stotine godina poslije na tom mjestu je sagrađena crkva u slavu Gospe Čatrnjske...
Princeza je uspjela sačuvati razum, ali više nikada nije bila ona ista, sa sretnim sjajem u nekada iskričavim očima.....Nastupilo je teško doba....Vojskovođa Markus je sve češće izbivao, vodeći ratove i bitke....Noćima ga je čekala i strepila dali će se vratiti živ....Obuzimali su je najcrnji osjećaji....djeca su odrasla i tražila svoje određenje...Princeza je utjehu pronašla vezući svilene rupčiće pod svjetlom svijeća, koje su titrale poput mrtvih ratnika....Misli su joj letjele prema brežuljku gdje su počivali njezini roditelji....
Šušelj je opustio....Jezero je obraslo u travulju....Utonuo je u tihi sumorni svijet....
Liburni su bili pred vratima grada Promone....Bitke su bile strašne i pogubne....Sa druge su strane nadirali Dalmati....Grad je polako nestajao....
Princeza je naložila sinovima da odu iz grada prema rijeci Krki....Martin i Mihovil su je poslušali, a Roko je krenuo svojim putem duhovnosti...Zaredio se i pomagao bolesnima i potrebitima...
Princeza Promona je ostala sa kćerima Anastazijom i Marijom....Prikupila je posljednju snagu, kako bi živa dočekala svojeg supruga.....
I jednoga dana, na trenutak je živnula, spokojna i sretna....Na vratima porušenog grada je ugledala Vojskovođu Markusa...Utonula je u njegov pogled prepun ljubavi i čežnje....Tiho se slomila poput cvijeta....Nebo se naoblačilo i digao se hladan vjetar....Um joj je napustio tijelo....Pogleda uprtog prema gradu Šušelju, koji se gubio u proljetnoj izmaglici....Tanka poput morske travke...Prozborila je.....Sahrani me pored mojih roditelja...I Čuvaj naše kćeri....
Markus je klonuo od tuge....Izgledao je poput grma u svojem nestajanju....Olujni vjetar se spuštao niz planinu Prominu....Pokopao je Princezu Promonu pored roditelja, Vlastelina Šimuna i Kneginje Marase....I sada u sumrak osamljeni Sokol kruži nad grobljem Gospe Čatrnjske, čuvajući svoju Princezu....
Zgurenih leđa, poveo je svoje djevojčice putem prema moru....Nikada se nije saznalo gdje su se zaustavili.....Nestali su bez traga...
Martin i Mihovil su osnovali svoje obitelji od kojih su nastali današnji Prominci, a cijeli kraj podno Planine Promine doživio drastične promjene i dadoše mu ime Promina....
U mjestima gdje su se nastanili Martin, Mihovil i Roko.... na proplanku gdje su pokopani.... niknule su crkve njima u spomen, a svetcima u čast na milosti koju su im podarili.....
Sv. Martin u Mratovu....Sv. Mihovil u Oklaju....Sv. Roko u Čitluku.....
- 12:20 -
